JA u digitalnom svijetu
Prije nekoliko dana svijet je obišla izjava izvršnog predsjednika Googlea Erica Schmidta da će internet nestati. Jedan od glavnih čelnika tražilice-sveznalice kaže da ćemo u budućnosti imati toliko IP adresa, toliko uređaja za komunikaciju da vrijeme koje ćemo provoditi na njima nećemo ni osjetiti, već će ono postati dio našeg postojanja, poput zraka. Nadasve zanimljivo predviđanje, zar ne? No, ako zastanemo i razmislimo na tren, alati za komunikaciju već su itekako dio naše svakodnevnice i vrijeme utrošeno na njihovo korištenje svakog dana postaje nevažna dimenzija. Internet, društvene mreže, aplikacije... htjeli mi to priznati ili ne, već su sastavni dio nas, naša osobna karta u virtualnom svijetu. Pitanje je samo jesmo li svjesni tragova koje ostavljamo koristeći ih? Jesmo li svjesni svakodnevne invazije na našu privatnost?
Svaka naša Google pretraga ima svoj trag
Javna je tajna da svakim našim googlanjem ostavljamo trag. Na internetu ništa nije nevažno i ništa se ne može sakriti (što je ujedno i jedan od razloga zašto ga volimo). Svaka naša Google pretraga ostavlja trag koji IT stručnjaci pokupe i koriste u različite svrhe. Upravo ta nemogućnost skrivanja dovela je do jačanja svijesti o pravu na privatnost. U travnju 2006. godine Vijeće Europe potpisalo je Konvenciju o zaštiti osoba glede automatizirane obrade osobnih podataka kako bi se jamčilo pravo na privatnost svake fizičke osobe. Potpisivanjem te Konvencije i Hrvatska se obvezala štititi privatnost svojih građana, osnovavši Agenciju za zaštitu osobnih podataka. Super stvar, ali što ona konkretno znači za mene i moj profil na društvenim mrežama? Nažalost, ne puno.
Zakon o zaštiti osobnih podataka, upozoravaju stručnjaci, u svojoj biti štiti nas od automatizirane obrade naših podataka koje provode voditelji zbirke podataka, odnosno služba koja je nadležna za odlučivanje o svrsi automatizirane obrade. Ukratko, štiti nas od organa vlasti ili nekih drugih institucija i/ili organizacija koje žele prikupljati podatke o nama snimanjem, pohranjivanjem ili nekim drugim oblikom prikupljanja naših podataka bez naše privole kako bi tako stvorile neku bazu podataka. S druge strane, pitanje privatnosti u digitalnom svijetu posve je drugi par rukavica. Online privatnost manje-više je u našim rukama iz jednostavnog razloga jer na tim alatima kreatori privatnosti smo mi sami. Koliko privatnosti izlažemo, toliko prava na nju polažemo. Vrlo jednostavno, svakim klikom na gumbić objavi, svojim virtualnim prijateljima dajemo jednosmjernu kartu u naš život.
Moj profil - moja digitalna osobna iskaznica
Privatnost u digitalnom svijetu slikovito možemo usporediti s vješanjem donjeg rublja nasred dvorišta u nadi da će ih vidjeti samo naši prijatelji, a zapravo dopuštamo svakom prolazniku (neznancu) da baci pogled. Istina, mnoge postavke na društvenim mrežama dozvoljavaju nam da neznancima ograničimo pristup svojim osobnim podacima, što zahtjeva više vremena i klikanja, a budimo realni, rijetki od nas su voljni čitati sitna slova, a društvene mreže podešene su tako da žele omogućiti slobodan pristup osobnim podacima kako bi nas lakše našli u searchu.
Želimo li pronaći neku osobu na Facebooku, upisat ćemo njezino ime u tražilicu, zar ne? I Facebook će ju pronaći za nas. Nju i sve njezine objave putem kojih ćemo, ukoliko je ne poznajemo baš osobno, stvoriti određenu sliku o njoj. Vjerujem da mnogi ne žele da njihove osobne stvari budi predmet razgovora osobama koje ih površno znaju. Stoga komunikacija u digitalnom svijetu, posebno na društvenim mrežama, ipak zahtjeva određenu dozu opreza. Naš Facebook, Twitter, Google + ili drugi profil uistinu bi trebao nalikovati osobnoj iskaznici ako želimo zaštiti naš privatni svijet. Slika, osnovni podaci za koje smatramo da ih drugi ne bi mogli zlouporabiti, postovi koji više prikrivaju, nego otkrivaju našu osobnost, dovoljna su naša slika u digitalnom svijetu. Sažeto i osnovno - baš kao na osobnoj iskaznici koju ne pokazujemo baš svakome. Lijepo je vidjeti nasmijana lica na news feedu. Lijepo je vidjeti da se prijateljica iz osnovne škole udala, ali da li baš moramo znati koliko je uzvanika imala, koliko je uzvanika plesalo i je li netko plakao? Neke informacije ipak pripadaju klubu odabranih i tako bi trebalo ostati.
Privatnost je u umreženom društvu uistinu vrijednost koju treba očuvati. JA u digitalnom svijetu trebam znati ostati ja. Pružiti onoliko koliko želim da drugi znaju o meni. Ja sam taj koji moram zaštiti svoju privatnost, to umjesto mene neće učiniti ni zakon, ni Facebook. Koliko privatnosti izlažem, toliko pravo na nju polažem. Zato na današnji Dan zaštite osobnih podataka imajmo na umu da svugdje ostavljamo tragove, na nama je da budu samo oni vrijedni spomena.
Autor: Martina Andrijević