Svatko je pozvan biti misionar!

Misionari su ljudi koji slijede Isusa i svojim ga životom svjedoče u misijskim zemljama Afrike, Azije, Južne Amerike i Oceanije. Uz naviještanje Radosne vijesti spasenja, naši hrvatski misionari i misionarke, kojih danas ima 89, pomažu razvijati i lokalne zajednice pa tako osnivaju škole, poučavaju mlade i odrasle raznim zanatima, pružaju zdravstvenu zaštitu i hrane gladne. Jedan od takvih hrvatskih misionara, koji već pet godina djeluje u afričkim misijama, jest i p. Tomislav Mesić, član misijske družbe Duha Svetoga. Rodom je iz Srijema u Vojvodini, ali je tijekom Domovinskog rata njegova obitelj morala preseliti u Hrvatsku. Već tada je bio na studiju u Irskoj gdje je završio teologiju i antropologiju i kao bogoslov bio dvije godine u Tanzaniji u misijama. Tada se njegova želja da bude misionar još više učvrstila te je nakon ređenja i sedam godina u Hrvatskoj molio svoje poglavare da ga pošalju ponovno u misiju u Tanzaniju. 

Pripadate Družbi Duha Svetoga. Možete li nam reći nešto više o samoj Družbi? 

Družba Duha Svetoga (Spiritanci) osnovana je 1703. godine, a osnovao ju je francuski plemić Claude Poullart des Places. Cilj utemeljitelja bilo je školovanje svećenika za misijske krajeve ili francuske siromašne krajeve gdje Crkva nije mogla slati svećenike. Godine 1842. Francis Libermann osniva drugu družbu 'Bezgrešnog Srca Marijina' koja se 1848. godine, na nagovor Rima, gasi i ti članovi pristupaju Družbi Duha Svetoga. Tako da današnja Družba Duha Svetoga je, možemo reći, plod unije te dvije družbe. Djelujemo u preko 60 zemalja svijeta i ima nas oko 3.000. S obzirom da je naša družba misijska družba, naši članovi idu tamo gdje treba naviještati Isusa Krista onima koji za njega još nisu čuli. Tako su neke od naših misija recimo Vijetnam, Pakistan, Tajvan, Alžir, a pokušavamo ući i u Kinu. Naravno, ima nas i u Europi, ali kako nema mnogo zvanja više smo orijentirani na misijske zemlje otkud ima sve više poziva. Djelujemo i u Hrvatskoj.

Koliko dugo ste misionar u Tanzaniji i gdje se točno nalazi vaša misija?

U Tanzaniji djelujem od 2010. godine i to u Parku prirode 'Ngorongoro'. To je park koji se nastavlja na Nacionalni park Serengeti. Do 2013. godine djelovao sam u župi 'Ngorongoro' kada se od te župe odvojila nova župa 'Nainokanoka' gdje sam postao njen prvi župnik. Na cijelom tom području ima oko 30.000 stanovnika, od toga je katolika oko 3.000, drugih raznoraznih kršćanskih denominacija je oko tisuću, a ostalih oko 26.000 su pripadnici tradicionalne masaiske religije. Župa se prostire na oko 1.000 km2. Na početku sam bio sam, a sada sam dobio mladomisnika iz Zambije za kapelana.

Mnogi su čuli za to pleme, no što je specifično baš za pleme Masaia? 

Pleme Masai su prije bili nomadi koji su išli za svojim stadima, no s vremenom su se nastanili na nekim područjima gdje su osnovali sela. I danas, tijekom sušne sezone muškarci idu za stokom i budu po mjesec dana van svojih sela tražeći pašnjake. No, na kraju vraćaju na ista mjesta. Dakle, nije kao prije. Druga specifičnost za Masaie što se religije tiče, jest to što su najčešće te afričke religije višebožačke, a Masai su jednobošci koji nisu imali razvijeno svećenstvo, tako da je meni puno lakše kao misionaru otići među njih i reći da taj jedan Bog kojeg štuju je Bog Otac, ali i Bog Sin i Bog Duh Sveti. I to je puno lakše nego doći u neko drugo pleme i reći im da postoji samo jedan Bog.  To je velika prednost za nas misionare među Masaima. Znači mi samo dajemo ime tom njihovom Bogu i oni isto vjeruju da im taj jedan Bog daje ljubav i da gleda na njih. I zato je puno lakše tu kršćansku ljubav prenijeti njima nego višebošcima.

Kako je organiziran život u vašoj župnoj zajednici? Koliko je ljudi na sv. misi i kako ona izgleda?

Crkva je vrlo mala i napravljena je od dasaka. No uvijek je puna. Sveta misa može trajati od dva sata pa do nekih šest sati ako je neka svečanost. Misa je događaj jer, ako je kišna sezona, možda ću doći u pojedino selo jednom u 2-3 mjeseca. Misa je možda nešto malo duža jer oni vole pjevati. Kod njih je pjevanje sve. Masai su i po jeziku drugačiji od drugih plemena.

Tamo su ljudi radosni kada im dođe svećenik. Radosni su i kada mogu pristupiti krštenju i kao odrasli, radosni su na svim tim događanjima kada se uključuju u život Crkve.

Da, oni su radosni. To je nešto što se prvo primijeti i možda i mi u Europi trebamo početi živjeti radosnije. Često puta mi dođu iz drugih sela starješine i kažu 'Molimo te dođi u naše selo i pripremi nas za krštenje'. Volim u šali reći da slučajno nisam kao naša blažena jadranska hobotnica s osam krakova, ne bih sve stigao. Sada kada smo dvojica svećenika puno je lakše, pa se možemo na neki način rasporediti. Godišnje bude i preko 500 krštenja. Jednom sam na samo jednoj misi imao 180 krštenja, tako da takva misa bude dugačka i tu svi i plješću, pjevaju, bubnjaju i bude veselo. Na tim misama bude krštenje od male djece do staraca od 70 i više godina jer kad jedan prihvati kršćanstvo onda cijela obitelj prihvati. Od djedova, bake, prabake ili pradjedova ako su živi do novorođenčeta. To je baš pravi obiteljski dan.

Što za vas znači vaš životni poziv i koliko je važno da misionar svojim životom svjedoči ljubav koju Bog ima za sve ljude?

Mnogi naši misionari odlučili su se krenuti u nepoznato. Neki od njih su tamo već po trideset ili četrdeset godina. I možda im je sada malo drugačije nego na početku. I meni su se neke stvari promijenile u ovih par godina koliko sam misionar. No, ono što je isto da sam htio služiti Bogu kao misionar. Kada dođete na ništa, na prazno polje i dođete među nepoznate ljude čiji jezik baš ne znate nije lako, ali Gospodin je onaj koji vam daje snage i vodi vas na vašem putu. Živjeti i djelovati kako najbolje znamo, pomagati ovdašnjim ljudima i tako svjedočiti Isusa Krista. To je najvažnije. Kada krenem od moje župe do prvog sela, na tih 30-tak kilometara nema ničega. Znači ja moram biti i svećenik i mehaničar ako se auto pokvari. Pomažem da se djevojčice ne udaju na silu. Pokušavam dovesti pitku vodu za cijelo selo. Potrebne su i solarne ploče za struju. Tako da misionar i na taj način evangelizira. Dogodilo mi se da sam krenuo na sv. misu u jedno selo i na pola puta sam vidio da nose bolesnog čovjeka. Stao sam, ukrcao sam ih u auto, a vjeroučitelja koji je išao sa mnom sam ostavio da ide pješice do tog sela. Sjeo sam za volan i vozio sto kilometara u drugom smjeru da bih odvezao tu bolesnu osobu u bolnicu.

Mnogi u našoj domovini mole i žrtvuju se za misije. Budući da se nalazimo u Godini posvećenog života, posebno mole za posvećene osobe. Možete li našim čitateljima izdvojiti jednu poruku za kraj ovoga našeg razgovora?

Želim pored svojeg svećeničkog poziva propovijedati evanđelje, ne samo pod sv. misom, nego i tako da pomažem. Među ostalim školovanjem djece. Posebno pomažem djevojčice jer ako je obitelj siromašna i imaju dvoje djece, oni će poslati dječaka u školu, a djevojčice se ionako nažalost po njihovom plemenskom običaju već sa 14 godina udaju. Pokušavam na sve moguće načine te djevojčice poslati u školu kako bi se mogle obrazovati te danas-sutra zaraditi za sebe i svoju obitelj. Posla je puno, ali uz pomoć Boga i dobročinitelja činimo što god možemo. I upravo prijatelji i dobročinitelji u domovini su oni koji zajedno sa mnom grade bolju budućnost onima koji su mi povjereni u Tanzaniji. Hvala im na tome i preporučam se u njihove molitve.

Što biste poručili mladima za kraj ovog razgovora?

Dragi mladi prijatelji, znam da mnogi od vas čitajući o nama misionarima pomislite: „kako bih ja volio otići i nešto tako radio ali...“ ili „ne mogu u misije, ali bih htio pomoći misionarima a ne znam kako?“ U stvari svatko od nas je pozvan biti misionar, u svojim obiteljima, sredini, radnom mjestu. Mi koji smo u dalekim krajevima ne bismo ništa mogli bez vas u domovini. Kao što je za dobru vojsku ili svakog tko radi na terenu potrebna dobra logistika u zaleđu, tako i mi trebamo VAS. Stoga vas pozivam da, ako imate što slobodnog vremena, budete naša logistika. Javite se u ured Papinskih misijskih djela u Zagrebu, odvojite nešto vremena za volontiranje. Organizirajte misijske zajednice u svojim župama, promovirajte nas na svojim radnim mjestima, u školi, na faksu, a u svakom slučaju molite za nas. To nam zapravo uvijek najviše treba.