Ja vjerujem

Ja vjerujem! Nije
Sv'jet pustinja. Krije
U svemu božanstva se čest.
A nastah od grude,
Bit moja da bude
Sklad duša sveg onog što jest.

Ovi stihovi početak su pjesme Vladimira Nazora "Ja vjerujem". U njoj je izražena uloga pojedinca u vječnoj borbi Mraka sa Svjetlosti, čovjekov pad na ponorsko dno i uzdizanje k nebu i pjesnik vidi samog sebe kako putem vjere prolazi kroz dobro i zlo života. Pjesma je prvi put objavljena u njegovoj zbirci "Intima" iz 1915. godine, a nalazi se i u najnovijoj zbirci pjesama koja dijeli naziv sa spomenutom pjesmom.

Izdavačka kuća Glas koncila objavila je zbirku pjesama "Ja vjerujem" sa 150 pjesama Vladimira Nazora izraženog religioznog nadahnuća. Opsežna je to zbirka u koju je književnik dr. sc. Nedjeljko Mihanović, uključio sve autorove pjesme koje su tematski povezane s religijom. Pjesme su uvrštene kronološkim redom njihova objavljivanja te u ovoj zbirci imamo pjesme iz 13 zbirki pjesama, kao i pjesme koje su objavljene izvan zbirki i one koje su ostale u rukopisu. Zbirka pjesama "Četiri arhanđela" (1942.) donosi se u cijelosti jer je ta zbirka posebna skladna cjelina, a na rukopisu zbirke stoji znakovit motto: "Materijalističkom vremenu u prkos!"

Knjiga je obogaćena s više priloga: tekstom "Nazorova poezija religioznog nadahnuća", Ljetopisom Vladimira Nazora, njegovom autobiografskom novelom "Anđeo u zvoniku", te intervjuom s N. Mihanovićem koji objašnjava Nazorov "odlazak" u partizane i okolnosti njegove smrti.

Poezija uzdiže dušu iznad površnog

Vladimir Nazor jedan je od najplodnijih pisaca hrvatske književnosti. Pisao je u svim žanrovima i kroz svoj dugogodišnji spisateljski rad neprestano razvijao i mijenjao stil, a posebno teme i inspiraciju svog književnog stvaralaštva. Religiozna tematika snažno je prisutna u njegovim djelima, a to je jasno vidljivo i kroz zbirku poezije "Ja vjerujem". Ta zbirka svjedoči da je Vladimir Nazor cijelog života bio religiozan. I premda je taj religiozni dio njegova stvaralaštva bio sustavno prešućivan i obezvrjeđivan, nemoguće ga je osporiti.

Za religioznu umjetnost smatra se da nije slobodna jer ju ograničuju vjerske dogme ako želi biti pravovjerna. Vladimir Nazor nije takav pjesnik. Pjesme u ovoj zbirci ne drže se nikakvog strogog okvira već potječu iz autorova dubokog iskustva vjere i života, njegovih pitanja i razmišljanja o smislu vlastitog života koja zahvaćaju ono mistično i beskonačno, težnji dostizanja ideala lijepog dobrog i istinitog u doticanju raznih tema. Zapravo svaka prava poezija je religiozna jer uzdiže dušu iznad površnog i prizemnog, a Nazor je izvrstan primjer takve težnje.

Zavirimo u religiozni duh Vladimira Nazora

Priznanje Nazorovu religioznom pjesništvu daje činjenica da je dio njegove pjesme "Vjesnik" uvrštena u hrvatsko izdanje Časoslova i postala dio službene liturgijske molitve Katoličke Crkve. Ta pjesma nalazi se u zbirci "Četiri arhanđela" koja je uistinu nešto posebno. U toj zbirci pjesme su povezane imenima arkanđela Rafaela, Uriela, Mihaila i Gabriela. Tu je mjesto našla i pjesma s 14 poglavlja, odnosno postaja "Via crucis omnium peccatorum miserrimi" u kojoj Nazor sebe stavlja u postaje Isusova križnog puta. Tu je i "Oče naš, koji jesi na nebesi!" osobno i snažno ispjevana Molitva Gospodnja.

Vjeru je jako teško izraziti svakodnevnim riječima, a poezija nudi svakome mogućnost da probije granice običnosti i da svoje riječi, svoja razmišljanja, svoju molitvu, obogati novim duhom. Iščitavanje pjesama Vladimira Nazora dojmljivo je iskustvo, ali ne uvijek jednostavno. Potrebna je pažnja i vrijeme. Poezija se nikad ne čita na brzinu, pa tako niti ove pjesme, ako ih se želi ispravno čuti i razumjeti. One nas inspiriraju i da svoju vjeru doživimo na novi način. Ova lijepa i vrijedna knjiga omogućuje nam da zavirimo u religiozni duh jednog od naših najvećih književnika koji je ujedno i jedan od naših najvećih religioznih pjesnika, a ponad svega duboko religiozna osoba.

U zbirci "Ja vjerujem" rasvijetljeno je pitanje pristupanja partizanima Vladimira Nazora koje nije bilo slobodno ni svojevoljno. Komunistička propaganda htjela je imati svoga književnika. Prema svjedočanstvu književnikove sestre Irme partizani su ga dugo nagovarali, čak i ucjenjivali da im se pridruži. On je zbog tih pritisaka smršavio čak 17 kilograma, a kad ga nisu uspjeli nagovoriti, na prijevaru su ga odveli iz stana i zadržali. Bio je prisiljen surađivati, ali se nije više osjećao slobodnim. Njegova smrt obavijena je velom sumnje budući da stražar nikome nije dopustio da ga vidi u bolnici. Također, suprotno njegovoj želji da ima crkveni sprovod, ispraćen je na topovskom postolju bez svećenika.