Još jedna zlatna zvjezdica?!

Svakodnevno slušamo odbrojavanje brojeći dane preostale do ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Euforija koju šire mediji i političari oko tog doista važnog događaja u sjeni ostavlja pitanje na koje građani ne dobivaju odgovor: „Kada ćemo živjeti bolje?“ Stječe se dojam da će nestati svi naši problemi kada kao 28. zlatna zvjezdica zasjajimo na plavoj europskoj zastavi. Nema strateškog promišljanja ni jasne državne politike koje ćemo mi to hrvatske interese štiti u Europskom parlamentu, što nam je prioritet i od čega ne možemo niti pod koju cijenu odstupiti, koji su nas sugovornici spremni podržati i kako ćemo lobirati u pravo vrijeme na pravom mjestu prave ljude da naša ideja prođe.

„Sve za Europu, Europu nizašto!“

Čini se, ako izuzmemo ovu euforiju oko ulaska Hrvatske u EU, da ustvari svaki građanin za sebe ulazi u EU pa se tako sam za sebe mora i pobrinuti. Puno je žrtava i odricanja napaćeni hrvatski narod morao podnijeti protiv svoje volje dok je neumorna europska administracija iznova stavljala nove zahtjeve i prepreke pred nas. Nije se pitalo za cijenu samo kako bismo postali dio te velike europske obitelji. Tako smo ostali bez ZERP-a, izručili smo generale, donosili smo zakone koji nemaju veze s nacionalnim interesima, ali i vrijednostima koje hrvatski narod živi. Onda su nam rekli da se naša poznata vina ne mogu zvati Prošek i Teran jer ih nismo na vrijeme zaštitili, i da ćemo morati posjeći više od polovice stabala maslina jer smo prijavili pogrešno stanje, i da nismo baš sigurni da smo dobro pregovarali pa zbogom čvarci, kulen, domaće kobasice…

„Sve za Europu, Europu nizašto!“ bila je deviza svih Vlada posljednjih deset godina, jer toliko su trajali pregovori Hrvatske i EU. Bili su to ujedno i najduži pregovori o ulasku neke nove članice u EU, ako izuzmemo Tursku koja još uvijek pregovara.  Predsjednici Vlada ponavljali su kao mantru da je ulazak u EU za Hrvatsku pitanje svih pitanja. I mora se priznati da se manje-više svi slažu da je biti dio velike europske obitelji strateški cilj Hrvatske. Pojednostavljeno rečeno: ako ne sjediš za stolom za kojim se donose odluke, odluke o tebi donosit će netko drugi. Zato treba sjediti za stolom, tu se slažemo. No, nismo li se trebali malo bolje pripremiti kada je već toliko dugo trajalo? Nismo li trebali bolje argumentirati svoje stavove i nismo li trebali - ako zbog nikog drugog, barem zbog sebe - uskladiti statistike sa stvarnim stanjem na terenu? Nismo li trebali utvrditi što je strateški interes Hrvatske i postaviti pravila tako da taj interes bude zaštićen? Jesmo li mogli ljudima bolje objasniti što ih čeka u EU i koji su preduvjeti da te koristi konzumiraju? Mogli smo, ali nismo…

Graditi Europu po mjeri čovjeka

No, ono što je Hrvatska brže-bolje preuzela od vrlo sekularizirane Europe prije nego smo i postali članica EU jest marginalizacija i ocrnjivanje svega što je kršćansko i katoličko. Ide se čak i toliko daleko da se u kategoriju vjerskih fanatika pokušava ubrojiti i 750.000 građana koji su dali svoj potpis za raspisivanje referenduma kako bi se u Ustav upisalo ono što i ptice na grani pjevaju - da je brak zajednica između muškarca i žene. U odricanju od svojih vrijednosti toliko smo se brzo prilagodili nekad kršćanskoj Europi da je to bilo iznenađujuće i vječnim oponentima kršćanstva. I dok Europejci u svoj Ustav nisu dali Bogu niti da priviri, pravo je pitanje da li ćemo mi uopće otvoriti raspravu koja se traži o izmjeni Ustava? Ili ćemo zamijeniti teze, a u tome smo stvarno dobri i reći da većina nema pravo na svoje vrijednosti i svoje svetinje?!

Valjda nećemo, jer to stvarno ne bi bilo nimalo europski! To bi ustvari bilo u potpunoj suprotnosti s načelima EU koja pišu na papiru i očekuje se da se provodu u praksi. Jer riječi bez djela nemaju nikakvu težinu… Zato se treba vratiti svojim vrijednostima i živjeti ih… I na taj način graditi Europu po mjeri čovjeka…