Moj zbroj i dojmovi prošle godine

Siječanj, onaj mjesec u godini u kojem ljudi najviše pričaju o: minusima na kreditnim karticama (većinom „priskrbljenih“ za vrijeme, kako kažu, „blagdana“), o sniženjima u trgovinama, o novogodišnjim odlukama, detoksikaciji i…sumiranju prošle godine.

Pa tako razgovori najčešće kreću prizemnim smjerom, rangirajući deset najboljih trenutaka, deset najutjecajnijih žena, deset novih građevina, deset ovog, deset onog…i nažalost mnoštvo mladih po tim rang listama slaže svoje prioritete i stavove, dajući svojoj godini ocjenu za onaj „poslovni“, „privatni“ i „ljubavni“ dio.

Ne samo da mi nova godina osim promjene kalendara nije donijela veliku promjenu, nego ne pratim baš ni te rang liste po kojima bih trebala znati formirati i svoj život. Ali, vidim po svojim bližnjima kako nas zemne stvari okupiraju da zaboravimo na nebeske. Primjerice, broji li netko kušnje koje je s Bogom uspio savladati, ili pak one s kojima se svakodnevno bori; zahvaljuje li svatko od nas na „dobivenim bitkama“ i donosi li odluku da će ove godine prestati klevetati, psovati, lagati, varati… Molimo li za mir i za ustrajnost, za mudrost, razboritost? Odlučujemo li se za teži put - za Istinu, vidimo li novu nadu u Spasitelju?

Nisam, nažalost, bila prošle godine na nekoj organiziranoj duhovnoj obnovi, ali je ona svakako na mene i moju obitelj ostavila dubok trag zahvaljujući upravo – djeci. Možda zvuči otrcano, ali istina je. Oni su moja duhovna obnova. Koliko Bog kroz njih progovara, ne bih vjerovala da mi netko drugi govori. I to svakodnevno. Svako nedjeljno euharistijsko slavlje i povremeno dnevno u skladu s njihovim svakodnevnim poticajima donijelo je za mene neke nove spoznaje, otvorilo nove vidike, ali i nova pitanja. Neću biti škrta, podijelit ću ih nekoliko i s vama!

1. Neću više moliti!

Da, i mene je ta rečenica mog četverogodišnjeg djeteta frapirala. Ali, ono što je uslijedilo nakon te rečenice otpuhalo je u trenu svo moje znanje i kvaziduhovnost. Bila je večernja obiteljska molitva u kojoj zahvalimo na danu kojeg smo proveli svatko na svoj način, a zatim molimo na neku nakanu i izmolimo deseticu krunice. I tako mi molimo za zemljište koje trebamo kupiti: „Bože, molimo te i za naše zemljište…“ A naš najstariji kao iz topa: „Neću više moliti!“. Mi u šoku: odakle sad to i prije nego što smo pitali zašto je to rekao, on je sagnuo glavu i rekao: „Ja želim Bogi za naše zemljište zahvaliti. Stalno molimo i molimo. Pa Bogo nam ga je već dao, treba mu reći hvala!“

U tom trenutku muž i ja smo se samo pogledali. Stvarno, ako vjerujemo Bogu, pustili smo da bude Njegova volja i bacili smo se u naručje Providnosti, čemu onda opet moljenje? Nesigurnost ili možda manjak povjerenja? Moje me dijete naučilo bezuvjetno vjerovati. Bog nas čuje, pitanje je samo koliko i kako osluškujemo Njegov odgovor.

2. Hvala Ti…

Nedugo nakon toga – još jedna anegdota (da sam ih barem sve zapisala!). Sada je situacija u kojoj zahvaljujemo: sin zahvaljuje što nam je bio sveti Nikola i donio poklone, pa zahvali i za svetog Nikolu, muž i ja zahvalimo na djeci, poslu, svakodnevnim malim stvarima…i vidimo da naša dvogodišnja djevojčica šuti. „A ti? Na čemu ćeš ti Bogi zahvaliti? Hoćeš i ti za svetog Nikolu?“ – pitali smo je. Ona se malo nasmiješi pa kaže: „Ne, neću. Ja…ja ću zahvaliti Bogi što nam je dao Isusa.“

Zbilja. Na svetoj misi često zahvalim na tom najvećem daru čovječanstvu. Ali, u moru tolikih potreba i uslišanih molitvi, zaboravim svakodnevno zahvaliti za Spasa svijeta. Hvala ti, Bože, što si nam dao Sina Jedinorođenca! Dao si novu priliku čovječanstvu preko Isusa, svakodnevno nas na to podsjeća žrtva Euharistije, a mi to tako lako zaboravljamo... Hvala ti! I hvala ti što nam to navješćuješ preko usana malenih!

3. Mama, daj mi neko tatino platno…

Vjerojatno najčešće pitanje naše djece jest: „Zašto su razapeli Isusa, a On je bio tako dobar?“ Uz to, djeci je teško pojmiti (pogotovo dečkima) da je netko pobijedio smrt bez mača, plašta ili neke druge magične stvari; a pogotovo pobjedu nad smrću. Gleda tako moj sin raspelo i odjednom potrči do tatinog ormara. Čupa van sve stvari, majice, čarape…“Što tražiš, ako smijem znati?“ Morala sam pitati nekoliko puta i to (khm!) glasnije…“Ma, tražim neko tatino platno, nešto što bih stavio ovako, tu…“ Nije mi bilo jasno zašto... U predavačkom stavu dobih odgovor: „Gledao sam tog našeg Isusa, znaš. I malo sam mislio. Superman može letjeti, jer ima plašt, on je superjunak. Batman ima svoj auto i plašt, on je brz i isto je superjunak. Spiderman ima mrežu i posvuda se penje, on je isto neki superjunak. Ali Isus može biti posvuda, može hodati po vodi, može ozdraviti bolesne, može pretvoriti vodu u vino, a i ti si rekla da je On došao spasiti sve, znači i mene i Supermana i Batmana i Spidermana. Znači, On je jači i od superjunaka.“ I sad mu je valjda već bilo dosta objašnjavanja, pa nastavi kopati i s glavom u ormaru i nastavlja „…i sad tražim ovo platno da si ga stavim oko struka jer i ja želim biti kao Isus.“

Ok, način na koji djeca žele biti kao netko možda nije identičan onomu kako bismo mi to trebali napraviti, ali mislim da smo svi shvatili poruku. Ta mala kateheza zbrojila je sve odgovore na pitanja tijekom te male četiri godine i njena je odluka bila: „Ja želim biti kao Ti.“

Kad bismo barem i mi to poželjeli tako odlučno i čisto kao dijete – da nas ne odvraća patnja križa, nego ljepota njegova sjaja. Da se podsjetimo na svemoć našeg Boga, na to da je on iznad svakog stvorenja, iznad svake slavne ličnosti, iznad svakog predsjednika, iznad svakog čovjeka zavjere, iznad svega!
Moj Bog drži svijet u svojim rukama. A ja sam Njegovo ljubljeno dijete, na Njegovu sliku stvorena. Nikoga osim Njega samog se ne bojim i samo kao On želim postati!

4. Kateheza o padu bez riječi

Vraćamo se s božićne polnoćke nas petero i djeca su već navikla da nakon nje nalaze darove ispod bora koje im je ostavio Slavljenik kao zahvalu za sudjelovanje na rođendanu…Vrata se otključavaju, oni se gurkaju naprijed, mi ih smirujemo s klasičnim „Pa sad ste bili na misi, nemojte se svađati…“ Trkom kojeg se ne bi ni Bolt posramio pretrče tih par metara, s usputnim rušenjem ukrasa i padom pridižu se brzo i – na naše čuđenje – ne trgaju omot poklona, već sretno jedno drugom govore „Isus je bio tu!“. Otvaraju poklone, igraju se, pušemo svjećice na Isusovoj rođendanskoj torti.  Znam, za nekoliko godina objasnit ćemo im da je Isus po mami i tati providio da pokloni dođu do njih. Ali ta sadašnja nevinost i ta želja da dođu do mjesta gdje je bio Isus ostat će mi vječno u sjećanju.

Kada bi nama, odraslima, netko javio da je na tom i tom mjestu bio Isus i ostavio nešto za nas - kako bi to izgledalo? Prvo, ponijeli bismo aparaturu za dokumentiranje i dokazivanje ostalima tog velebnog događaja. Zatim bismo potrčali, ali ne da Isusa zateknemo, nego da ga baš mi prvi vidimo! Onda kad bismo nešto usput srušili, izrekli bismo koju ružnu riječ, tipa: „otkud baš to tu sad na putu, ljudi nisu normalni gdje sve ostavljaju stvari“…“kud svijet ide, to su sigurno oni mladi/oni penzioneri/oni komunisti/oni ustaše/oni tajkuni/oni cigani ostavili“… Zatim bismo pri padu ostali malo dolje na podu, skršenog duha, zašto se to baš nama događa, takav peh se sigurno drugima nikad ne događa. Onda bismo se osvijestili i uslikali selfie s tužnićem, postali ga na Facebook, Twitter i, ne zaboravimo, Instagram. Sad kad smo sve obavijestili što nam se dogodilo, vrijeme je da ustanemo uz povike kako nemamo kondicije, moram u tu teretanu, ali nikako naći vremena i novaca. Zapuhani bismo došli na mjesto gdje je Isus bio, ali bi nam vjerojatno pažnju odvukli pokloni u sjajnom papiru. Otvorili bismo ih, popili koju čašu vina, pojeli puricu i mlince, možda ako smo u ugodnom društvu i koju zapjevali. I onda kao prasci zaspali. Zbog čega smo ono trčali?

5. Kako molimo za mir?

Kad razgovaramo s djecom o lošim stvarima u svijetu, namršteno ili tužno u nedogled pitaju „A zašto?“. Tako je djetetu od četiri godine teško objasniti rat, odnosno zašto ljudi nisu u miru. Na završetku razgovora rekli smo djeci kako, ako osjećaju da ništa ne mogu učiniti, uvijek mogu moliti za mir, da je to zapravo najveće činjenje od svih! Onda će naš sin: „Ja ću od sada moliti za mir, da svi ljudi budu u miru. Evo, dragi Bože molim Te za mir.“ Vidim da kći gleda pa pitam nju: „Kako ti moliš za mir?“ Sklopi ona ruke i bez zastoja će: „Zdravo Marijo, milosti puna. Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike. Sada i na času smrti naše. Amen.“ Pogleda me onim pogledom „eto, tako ti ja molim za mir.“

Kad je malo dijete shvatilo čiji zagovor treba tražiti za mir na zemlji, kad je zazvalo Kraljicu mira – što drugo reći? Uhvatimo se svojih krunica što prije, jer i kada mislimo da ništa konkretno ne možemo učiniti, vjerujmo da od molitve ništa konkretnije – ne postoji.

6. Betl'em, evo, nije daleko…

Još jedno pitanje jako zanima djecu – pitanje istine. Svi se vjerojatno sjećamo neke (ne)zgode iz vlastitog djetinjstva u kojoj smo nešto skrivili te se našli u dvojbi – priznati roditeljima što smo skrivili (odnosno, reći istinu) ili okriviti drugoga/prirodnu nepogodu/slučajnost i lagati. Bez brige, našu djecu ta faza nije zaobišla. Nedavno se baš dogodila jedna takva (ne)zgoda u kojoj smo otvoreno pitali našeg dječaka je li to on učinio ili nije. Odmah je rekao da nije, no kad smo se približili i pitali ozbiljno zamolivši istinu, zastao je. Još je prilično nevješt u laganju, Bogu hvala, pa smo u tim trenucima tišine kad je vagao odgovor odlučili izreći ono što istina treba donijeti. Zbog istine te mama i tata neće manje voljeti, ali će biti više povjerenja između nas. Zbog istine će možda biti izvršena pravda, ali će donijeti i važnu životnu lekciju. Zbog istine se neću derati na tebe, ali ću ti svakako reći što je trebalo učiniti, bez okolišanja. Dječjim riječima rečeno…dječjim srcem primljeno.

Dijete je reklo istinu, a i mi smo iz toga izvukli veliku pouku. No, koliko je bio pod dojmom, prepričavao je to svima, a i nakon nekoliko dana jedna je božićna pjesma dobila novo ruho pod utjecajem tog događaja. Naime, kako je lako bilo pastirima skoknuti do Betlehema, tako je lako i roditeljima reći istinu. Znamo i kako lako djeca znaju zbrojiti dva i dva, pa tako znaju i da je istina mila Bogu: „Betl'em, evo, nije daleko / Da sam barem istinu rek'o…“

7. Što bi želio za Božić?

Svi roditelji znaju koliko je prosinac zahtjevan mjesec u današnjem svijetu. Oko vas vrište pokloni, izlozi mame djecu da vas zaustavljaju govoreći kako je ovo ili ono super i lijepo…A vi „samo“ želite da vaša djeca dožive dan Isusova dolaska u ovaj naš svijet. Jedna me žena upitala koji je meni životni cilj za moju djecu. Imam samo jedan, i za taj živim svakoga dana. Da susretnu živoga Boga, svaki od njih. Zato i svo vrijeme provedeno s njima shvaćam kao vrijeme priprave za taj susret i nije mi teško pričati, crtati, izmišljati igre i aktivnosti koje će im u tome pomoći.

Pisali smo svetom Nikoli pismo i tu su bili vrlo konkretni. Rekli smo djeci da ne može sad sveti Niko kupiti baš sve što oni žele, ali da im neku željicu rado može ispuniti. Bili su zaista skromni - i sretni kad su pokloni stigli. No, Isusu nismo pisali pismo. Zašto? Jer Isus zna naše srce, On vidi što mi želimo, a još bolje – ono što nam treba! Svejedno, vodili smo razgovor što bi svatko od nas htio za Božić – i duhovno i materijalno, kako to naš Bog zna darovati. Sin je bez uzdržavanja rekao da želi još jednu seku (jer naša seka nema svoju seku) i sebi još jednog brata (da dečki ostanu „jači“). Malo sam se iznenadila i rekla: „Ali ne znam, može li mama sad imati do Božića još dvije bebe.“ A on je rekao: „Pa mama, ionako Bog daje bebe, a ti ih prihvatiš. Znaaaš?“

Više stvari iz ovog naučih: dječja je vjera ogromna; djeca žude za društvom – za braćom i sestrama; djeca shvaćaju ulogu mame u sustvaranju novoga života… i ono najvažnije – djeca se ne boje novoga života! Eh, da je takav svijet. U Nebo vapijućeg grijeha - grijeha ubojstva vlastite nerođene djece – ne bi bilo. Krv djece naše na našim rukama, to je ono zbog čega i Nebo plače. Iako je dan poslije ta (grubo rečeno) „narudžba“ dobila izmjenu i dopunu – u povjerenju sam dobila zahtjev za Frankom, Jankom i Mihaelom – mogu vam reći…ovo mi je najveći dokaz dječje čistoće, otvorenosti, nevinosti, žrtve, davanja drugima… Kamo sreće da smo svi takvi. Blagoslovi nas, Gospodine, da se ne bojimo onoga za što smo stvoreni, da ne zaziremo od najveće uloge u svome životu, da ne tratimo vrijeme na ono što će omogućiti djeci udobnost, nego da kao Marija tebi vjerno i s potpunim povjerenjem kažemo svoj „da“ te darujemo djeci vrijeme kako bi nam ti kroz njih progovorio. Nakon svega, bez djece ne bih niti mogla imati ovako duboke, a opet tako jednostavne – kateheze.

Eto, to je bila moja duhovna obnova s djecom, i to ne kroz jednu cijelu godinu, nego kroz vrijeme samo jednog Adventa, točnije ovoga koji je iza nas. Nije možda bilo najbolje od prošle godine i nije možda bilo deset naj naj, kako to svijet traži – ali je bilo najbolje od Boga preko djece za mene, za cijeli život.

Hvala Ti!