Aktivno vrijeme radosnog iščekivanja

Ponovno ulazimo u vrijeme došašća, vrijeme radosnog iščekivanja Gospodinova dolaska. Netko će reći, nema tu ništa nova. Uvijek iste stvari, uvijek ista slavlja, samo ciklus koji se svake godine ponavlja. No, zanimljivo je kako se Crkva svake godine, prolazeći iste cikluse, slaveći ista slavlja, ponavljajući iste radnje nikada ne umara, nego uvijek iznova uspijeva pronaći nešto novo, nešto lijepo i duboko za onoga tko traži otvorena srca. 

Dok se svijet polako umara u ponavljanju istog površnog ritma u kojem je sve predvidivo, katolik ne ostaje na površini, polazi dublje jer smisao njegovu ritmu ne određuje svijet nego Onaj od koga dolazi Riječ za njegov život. Stoga će vjernik tijekom ovog razdoblja u crkvenoj godini nastojati svoj život suočiti s Božjom riječju koja će ga rasvijetliti i pokazati mu kako dalje.

Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama...

Za početak crkvene godine, očekivalo bi se neko evanđelje, neka riječ koja je puna radosti, nade, koja u čovjeku budi ugodu, a ne ona koja će čovjeka potresti. No, upravo to je bitno, čovjeka potresti. Čovjek se vrlo lako uljulja u svoj dnevni ritam da više ništa ne primjećuje, stoga nas Božja riječ danas želi »protresti«, želi nas potaknuti na promišljanje. Apokaliptičan govor evanđelja kojim se pred nas stavlja svršetak svijeta ne služi tome da nas prestraši, nego da nas potakne te svoj pogled usmjerimo prema cilju. Čovjek zna svoj cilj, zna i kojim se putem ostvaruje taj cilj. 

Često nam se u ovozemaljskom proputovanju sruše i sunce i mjesec i zvijezde, zatrese se sve što nam je pružalo sigurnost. Upravo takvi trenuci pružaju prigodu da se vratimo na ono što je bitno i shvatimo kamo treba uložiti svoje snage. Trenuci u kojima se sve zemaljsko ruši, vode nas u onaj trenutak kad ćemo »ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom«, trenutak kad ćemo shvatiti da jedino što imamo sigurno jest naš odnos s Bogom. Sve što smo ulagali na putu prema Bogu nikada nismo ulagali uzalud. Trenuci su to koje ne treba prezirati, nego im se radovati jer tada pronalazimo Njega.

Pazite na se da vam srca ne otežaju...

Isus nas priprema za kraj nekim konkretnim koracima. Stoga, upozorava nas da se brinemo za svoje srce. Često se može čuti: »Nemoj to uzimati k srcu« u kontekstu događaja koje smatramo negativnima. No čovjek sve »uzima k srcu«, jer sve što radimo polazi iz našega srca i na kraju nas opet pogađa. 

Problem nastaje kada mislimo da neke stvari nisu važne, da nas ne dotiču, da nam ne otežavaju srce, zato Isus govori o tjelesnim užicima, o stvarima koje mi često smatramo poželjnima, čak i neophodnima da bismo živjeli normalno, kako bismo se razveselili. Životne brige nisu naš najveći problem zbog kojega nemamo mira, a ima takvih radi kojih možda ne možemo ni spavati. Najveće teškoće nam stvara potreba zadovoljenja užitaka. Ne zaboravimo, čovjek je stvorenje koje u svemu traži užitak. Nije riječ samo o hrani i piću koje evanđelje navodi kao primjere, nego tu je želja da sve vidimo, da sve čujemo, da sve znamo i u mnogočemu drugom. Isus nas potiče da se ne povodimo za zadovoljavanjem tih površnih želja koje daju kratkotrajne ugodnosti, nego da težino za savršenim, većim, a to je odnos s Bogom koji će onda i naše prizemne želje staviti u ravnotežu. 

Stoga budni budite i u svako doba molite

Kada Isus potresa našim životom, kad potiče na razmišljanje nikada stvari ne ostavlja »u zraku«, nego uvijek nudi konkretne odgovore i daje poticaje za djelovanje. Vrijeme došašća vrijeme je radosnog iščekivanja slavlja Božića, ali iščekivanja koje je aktivno. Vrijeme je to u kojem se intenzivnije pripremamo za Isusov dolazak konkretnim djelima, a to su prije svega budnost i molitva. Uvijek biti spreman i bdjeti nije lako, ali je u duhovnom životu važno, bez obzira na padove i kušnje na koje se na putu može naići, nikada ne odustajati nego se uvijek ustrajno dizati. Najjače sredstvo je molitva, ona redovita, dnevna, u kojoj se susrećemo s Božjom riječju i dopuštamo da ona »čita« naša srca. Uz svakodnevnu molitvu ovo radosno vrijeme nudi nam i druga sredstva posvećenja i priprave koja su pomalo zanemarena, a to su post i milostinja. Ta djela pomažu pojedincu da odvoji od sebe nešto potrebno ili drago te daruje to onome kome je još potrebnije i na taj način svoje srce olakša za susret s Gospodinom. 

Neka ovo sveto vrijeme došašća svima bude vrijeme radosnog susreta s Gospodinom u kojem ćemo pronaći snagu za susret sa svakim bratom i sestrom.