Ostanimo čistoga srca!

Isus je u današnjem evanđelju farizejima dijagnosticirao, u maniri velikog doktora, jednu vrlo tešku bolest – sklerokardiju, okorjelo srce. Naravno, ne radi se o fizičkoj ili tjelesnoj bolesti, nego o kamenom srcu koje u Bibliji označava neposlušnost, bezvoljnost i podmuklost. U suvremenom se govoru riječ ''srce'' koristi u prenesenom značenju kao središte osjećaja i empatije pa je tako ''čovjek bez  srca'' netko tko ne suosjeća ili netko tko je nezainteresiran za tuđe brige. U biblijskom se govoru srce smatralo središtem čovjekove slobodne volje, intimno mjesto donošenja odluka i poklanjanja poslušnosti, dok su bubrezi bili smatrani spremištem osjećaja. I dok bi nas netko čudno gledao kako mu poklanjamo plišani bubreg na kojemu piše ''volim te'', jednako bi tako Židovima iz Isusova vremena bilo neobično da okorjelo srce smatramo nedostatkom osjećaja. Isus se u evanđeoskom ulomku ne sukobljava s bezosjećajnim ljudima, nego s ograničenim shvaćanjem vjernosti, osobito one bračne između muškarca i žene, koje je omogućavalo Židovima da previde originalni Božji plan stvaranja i olakšaju si rastavu kada im bračni život više nije bio po volji. Specifično je za tadašnju kulturu da se ta privilegija davala samo muškarcima pa je žena koja bi bila otpuštena obično završavala vrlo loše i redovito bi pripala marginama društva. Isus ne samo da želi zaštititi ugrožene žene, nego prije svega želi preobratiti okorjela srca koja u vjernosti prije traže iznimke, slučajeve kada je dopušteno prekršiti ju i žele to opravdati, a nije im na pameti Božja volja u stvaranju i dobro one druge strane.

Što mi pitamo Isusa i što tražimo od Njega?

Takvo srce, koje podmuklo traži svoj interes i koje donosi odluke po onome što je najbolje samo za vlastito ja, nema mjesta za Boga, a kamoli za druge ljude. Takvo okorjelo srce, puno figurativnog kamenca samointeresa i prljavo od prašine bezvoljnosti, ne pita Isusa: ''Gospodine, kako da baštinim život vječni, kako da ljubim i budem s Tobom?'', nego: ''Gospodine, što ako napravim ovo pa mi onda bude ono – kako da se izvučem iz toga, a da meni bude dobro?''. Ono što je važno u ovome ulomku jest činjenica da se to okorjelo srce ne pojavljuje samo kod farizeja, nekih dalekih likova iz prošlosti, nego i kod učenika – i oni ga kasnije u kući pitaju isto pitanje te ih zanima kako se izvući od neuspjela braka, a ne kako ga spasiti ili vratiti na pravi put. Mi smo današnji Isusovi učenici i ovo nas evanđelje stavlja pred pitanje: ''Što mi pitamo Isusa i što tražimo od Njega? Je li nam na srcu ono što je Božje ili tražimo svoje interese u Crkvi?''. Isus njima i nama odgovara riječima, ali još ljepše odgovara gestom primanja male djece k sebi. Djeca nemaju granitno srce i ne plaše se donošenja odluka; riskiraju tako da se povjeravaju drugima i znaju da im treba pomoć drugih – inzistiraju na onome što je dobro. Sto puta padaju i još se više puta povrijede, ali to ne znači da će se prestati igrati, da će se kloniti ljudi ili da će tražiti samo svoj interes. Zato je takvih kraljevstvo Božje. Oni ljudi koji sačuvaju takvo srce mogu biti djeca i sa sto godina jer neće svoju sreću tražiti u tuđoj nesreći, niti će reći: ''Dovoljno su me puta povrijedili pa ću sada sâm sebi biti dovoljan'', i tako živjeti. Nemoguće je u životu ostati netaknut, nepovrijeđen ili nevin u smislu bezgrešnosti jer svaki kršćanin mora biti svjestan da je grešan i da jednako sudjeluje u tom metežu grijeha kao i netko od koga je osobno doživio najveću uvredu. Stvar je u tome da se u svemu ostane čistoga srca te da naše odluke i djela, unatoč razočaranju, povrijeđenosti ili osamljenosti, budu u skladu s Božjom namisli. Slično je s brakom i toga je Gospodin svjestan: On ne odgovara farizejima i učenicima pojednostavljujući stvari, nego ih upozorava da u ranjenosti i u krhkosti ostanu s Bogom, da ne reagiraju po grijehu tražeći izlaz u rastavi, nego da donose odluke tražeći, na djetinji način, ono što je dobro i ono što je Bog združio.    

Samo Gospodin može stvoriti čisto srce

Na kršćanima je da prime kraljevstvo Božje kao djeca, da ne traže lagane izlaze iz loših situacije, nego da s Bogom i od ''kata-strofe'' naprave ''pravu-strofu'', životnu pjesmu koja ne preskače razočaranja, povrede i grijeh, nego završava s oprostom, mirom i djetinjim nadanjem u ono što je dobro i što traje. Zato kršćanski brakovi nisu egoizam u dvoje, nego su ljubav dvoje osoba koje se doslovno pretvara u jedno tijelo, a to su djeca – plodovi te ljubavi. Samo Gospodin može stvoriti čisto srce i duh postojan, samo On može skinuti šljunak sa srca koje će onda znati pitati i tražiti dobro drugoga, a ne se podmuklo baviti spletkama koje isključuju sreću bližnjega. Molitva za srce od mesa, za odluke koje donose život i prihvaćaju taj život u punini može spasiti osobu do nas ili biće koje živi pod majčinim srcem. Možda ćemo s takvim organom manje sudjelovati u metežu grijeha, a više slaviti Boga doneseći prvenstveno malenima radost Božjega kraljevstva.