S Bogom nema kompromisa

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine promatrao je prolaznike. Neka se djevojčica odjednom približila trgovini i prislonila nosić uz staklo izloga. Kao nebo plave oči radosno su zasjale kad je ugledala jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom je pokazala tirkiznu ogrlicu. ''To je za moju sestru. Možete li je zapakirati kao poklon?'' Trgovac je s nevjericom pogledao djevojčicu i upitao: ''A koliko novaca imaš?'' Ona se podiže na prste, stavi na pult limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je tu nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica. ''Hoće li biti dovoljno?'', upita ponosno. ''Željela bih starijoj sestri kupiti poklon. Otkada nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Mislim da će je poklon veoma obradovati. Njezine su oči iste boje kao taj dragi kamen.'' Trgovac je otišao u prostoriju iza pulta i u zlatno-crveni papir zapakirao kutijicu. ''Uzmi je i pazi na nju'', reče djevojčici. Ona uzme paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije, u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim tirkiznim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac nedavno zapakirao i upita: ''Je li ova ogrlica kupljena u Vašoj trgovini?'' ''Da, gospođice.'' 'Koliko je koštala?'' ''U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiču se samo mene i mojih kupaca.'' ''Moja sestra je imala samo nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!'', reče djevojka gurajući kutijicu nazad trgovcu. Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati je djevojci. ''Vaša je sestra platila najvišu cijenu: dala je sve što je imala.“

Što je nama najvažnije od svega?

Današnje evanđelje možemo podijeliti na nekoliko dijelova i na nekoliko načina. Zanimljiv pristup bi bio primijetiti dva osjećaja, oduševljenje i razočaranje. „Netko“ tko dolazi Isusu oduševljen njime i njegovim naukom i Isus koji ga pogleda i zavoli. Oduševljeni su onim što su govorili i činili. Sada je potrebno učiniti korak naprijed, korak dalje. I taj netko pita Isusa kako dalje, što je još potrebno. Vjerojatno očekuje odgovor što još učiniti, možda donirati neke novce, možda dati potrebnima nešto, ali Isus okreće priču. On ne govori osobi koja mu je pristupila što mu nedostaje, što nema ili što još treba učiniti, On govori što osoba nije. Da ne bismo pali u zamku, nije Isus prezirao ljude koji su imali, o tome nam svjedoči prijateljevanje s Lazarom i njegovim sestrama koji su ugostili Isusa i njegove učenike, a to ne bi mogli da nisu bili imućniji. Dakle, nije važno toliko ono materijalno već spremnost i otvorenost srca i duha. Onaj koji je pristupio Isusu ode žalostan jer imaše veliki imetak. Taj imetak učinio ga je robom, neslobodnim, imetak mu je bio najvažniji od svega. Što je nama najvažnije od svega? Što mi ljubomorno čuvamo i čega se nismo spremni odreći? 

Jesmo li spremni doista biti kršćani?

U našim razmišljanjima i molitvama često tražimo kompromise, često bismo trgovali s Bogom, neke zapovijedi ćemo vršiti, neke nećemo, ja ću učiniti ovo, a za to tražim što mi odgovara. S Bogom nema kompromisa, u kršćanstvu nema kompromisa - ili jesam kršćanin ili nisam, nema između. Nema sada jesam, pa malo nisam, pa opet budem. Što me to sprečava, što ljubomorno držim za sebe? Je li to moje ponašanje, moj govor, često ljudi ljubomorno čuvaju psovke, vrijeđanja, ogovaranja, ružne riječi o drugima… To je tako svakidašnje i od toga nećemo odustati, podilazimo mentalitetu koji je oko nas, koji se uvukao u sve pore društva. Rijetko čujemo pohvale, ohrabrenja i poticaje. Prihvatit ćemo što se od nas traži dok god to ne traži promjenu mene, promjenu mojega srca i dok to ne zadire u moj život previše. Ako moram dati više od sebe nego zamislim, to će teško ići. Tako se zadovoljavamo pjevanjem u zboru i nema nas drugdje, ili smo u molitvenoj skupini i u ostalo se ne petljamo, ni ne pomislimo. Imamo svoje vrijeme, svoju komociju, usmjerenje na mnogo svojega, a to nas sprečava da pristupimo drugima, da budemo bliže i ljudima i Bogu.

Djevojčica je bez razmišljanja dala sve što je imala za svoju sestru koja brine za nju, čuva ju, brani, omogućava život. Jesmo li se mi spremni odreći sebe? Jesmo li spremni mijenjati se? Otvoriti srce da izgubimo sve, da izgubimo svoje navezanosti kako bismo zadobili stostruko? Pokrenuti se iz komoditeta samoga sebe i dati se za drugoga, dati se za život koji vodi u nebo? Odnosno, jesmo li spremni doista biti kršćani?