Koga si Djevice rodila

Božja riječ razbila je šutnju i u prazninu donijela život - čovjeka na svoju sliku. No, stvorenje se odlučilo za grijeh i vratilo se pustoši i praznini poput one iskonske. Bog je čovjeku progovarao i dalje, a čovjek se često odvraćao od Njega. Bog nije odustajao, bio je uporan, pun ljubavi i nježnosti, no čovjek se radije sam sebi tek prividno vraćao i tako od Boga udaljavao. I nakon što je čovjek odbacio prvotni dijalog s Bogom, Stvoritelj je svoje stvorenje pripremao za novi dijalog u kojemu će mu progovoriti kao čovjek, na potpuno ljudski način - da mu bude bliži, da mu bude opipljiviji, da mu bude razumljiviji.

Bog obnavlja čovjekovo dostojanstvo

Isusovo rođenje početak je ostvarenja toga drugoga dijaloga. Onaj koji je u početku sve stvorio sada sam ulazi u tamu i sam se rađa među stvorenjima. Postajući čovjekom, a ostajući Bogom unosi u našu tamu i lutanja svjetlo i smisao, rasvjetljuje naše poglede za prepoznavanje istinskoga Puta, Istine i Života jer: „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet.“ (Iv 1, 9) Kad se navršila naša nepravednost, Bog, silazeći k nama, obnavlja čovjekovo dostojanstvo. Koje li „ljudskosti ljubavi Božje“ (Poslanica Diognetu), ispunilo se vrijeme koje je odredila nedokučiva i duboka Božja providnost i Riječ Božja postaje čovjekom „da izmiri ljudsku narav s njenim Stvoriteljem“ (sv. Lav Veliki) upućujući ljudski rod u „najnutarnije tajnosti Božje“ (DV).

Riječ Božja silazi u ljudsku nemoć i krhkost da bude bliza našoj ranjenoj ljudskosti i vrati joj cjelovitost; povezuje kraj s Počelom - čovjeka s Bogom, i tako ostvaruje jedinstvo i zajedništvo Boga i ljudi (sv. Irenej) koje je Stvoritelj od početka zamislio. Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi. Pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga (usp Tit 2, 11; 3, 4) i postaje čovjekom poput tebe i mene, čovjekom u svemu sličnom nama osim u grijehu. Zbog naših grijeha Riječ se utjelovila i preuzela našu krivicu da bismo mi dobili božansku snagu, Riječ ulazi u naša tapkanja da bismo mi učili hodati, ulazi u naše utabane staze da bi naši koraci postajali novima, hoda ljudskim nogama da lakše prepoznajemo Božji svakodnevni hod s nama i da naši koraci prohodani za druge iz ljubavi ne budu uzaludni. Bog uzima ljudske ruke da nas uči radosti života koja je u davanju, a ne u primanju. Riječ Božja tijelom postaje i gleda ljudskim očima kako bi naši pogledi postajali čišći, dobrohotniji; gleda očima koje plaču kako bi nama pokazao da smijemo biti slabi, ali ne i očajni. Bog progovara ljudskim govorom da bismo mi učili govoriti s Njim i da naše riječi postaju djela. Bog postaje ljudskim tijelom kako bi naša nevjera napokon povjerovala, uzima ljudsko, krhko tijelo kako bismo mi postajali autentičnija slika Božja, hram Božji. Riječ tijelom postaje i uzima ljudsko srce da mi učimo biti i voljeti, da učimo kako logika ljubavi pobjeđuje nad logikom ovoga svijeta. Riječ Božja nastanjuje se u čovjeku koji svakodnevno osjeća duboku čežnju za srećom kako bismo mi učili čekati i pouzdavati se.

On dolazi da bude s nama Bog

Ni iskustvo patnje Bogočovjek ne zaobilazi kako bi s nje skinuo prokletstvo i pokazao nam njen smisao. Bog u liku čovjeka dopušta biti prognan i zarobljen kako bi nas poučio da prava sloboda iz srca izvire, preuzima na se i iskustvo padanja kako bismo mi učili da smijemo padati, ali ne i ostati ležati. Bog kruhom postaje da mi imamo hranu za život vječni i da život imamo, u izobilju da ga imamo. Bog postaje čovjekom i dopušta biti iskušavan pokazajući da zlo nema zadnju riječ, silazi u iskustvo smrti i oduzima joj snagu pokazujući da smrt nije kraj, učeći nas da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo jer duše ne mogu pogubiti. Riječ Božja vraća se Ocu kako bi nama otvorila vrata u vječni život.

On dolazi da bude s nama Bog kako bismo mi mogli biti ljudi s Bogom, silazi u našu ljudskost posvećujući je da postane uistinu ljudska – božanska i pokazuje tako da čovjek ne može primiti ništa ako mu nije dano s nebesa (sv. Augustin). I Riječ je tijelom postala da čovjeka privikne primati Boga i da Boga privikne stanovati u čovjeku (sv. Irenej).

Bog iznova dolazi na iznenađujuće nov način

Kralj vjekova rađa se u vremenu te se oblik Boga i oblik sluge ujedinjuju u jednoj Osobi (sv. Lav Veliki). Bog se rađa da bi nas ljude, zadužene do grla, poput najbližeg srodnika uzeo k sebi, otkupio nas iz ropstva (Željko Tanjić) i tako nam omogućio da budemo dionici pobjedničke slave jer ju je postigao u našoj naravi (sv. Lav Veliki). „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14) i smrtno postade besmrtno, tjelesno duhovno, a ono od zemlje načinjeno prodrije kroz nebeska vrata (sv. Atanazije).

Dok ove godine ponovno našega Boga očekujemo na nama vlastite, uhodane načine, On iznova dolazi na iznenađujuće nov i drugačiji način. Marijo, Isusova i naša majko, izmoli nam vjeru kakvu si ti imala u trenutku svoga „Neka mi bude“ kako bismo i mi mogli prepoznavati tvoga Sina koji nam prilazi i onda kada ga ne očekujemo. Izmoli nam hrabru vjeru da se poput tebe usudimo sa svojim Bogom kročiti u nepoznato. Izmoli nam postojanu vjeru da ne posustanemo u nasljedovanju tvoga Sina i onda kada nam se čini da ništa nema smisla i kada nas križevi života pritišću. Marijo, izmoli nam plodnu vjeru, kao što je bila tvoja, da po riječima i djelima i mi rađamo tvoga Sina čineći njegovu ljubav vidljivom u svakom našem susretu.