Ne bojte se otvoriti vrata Kristu!

Svima je poznato da traumatska iskustva iz djetinjstva uvelike utječu na kasniji život osobe. Primijećeno je da djeca koja su izgubila roditelje češće reagiraju povlačenjem, djeca rastavljenih roditelja agresivnošću, a seksualno zlostavljana djeca češće razvijaju miješani emocionalni poremećaj. Najnovija, pak, istraživanja pokazuju da ljudi izloženi traumi u djetinjstvu, ne pate samo na psihičkoj razini, nego da se i njihov mozak mijenja. 

Želio bih se u današnjem razmatranju dotaknuti života jedne osobe koja je u djetinjstvu proživjela doista teška traumatska iskustva. Naša je osoba rođena 1920. godine, a djetinjstvo i mladost proživjela je između dva svjetska rata u skromnoj i radišnoj obitelji. Kada mu je bilo osam godina umire mu majka Emilija, tri godine kasnije umire mu i stariji brat Edmund, a najstariju sestru Olgu nikada nije niti upoznao jer je umrla prije njegovog rođenja. 1938. godine maturira s odličnim uspjehom te upisuje Filozofski fakultet u Krakovu. Njegov sveučilišni život traje samo godinu dana jer nacisti zatvaraju i onemogućuju rad Sveučilišta. Kako bi zaradio za život, ali i izbjegao deportaciju u Njemačku, jedno vrijeme radi kao fizički radnik u kamenolomu, a zatim u jednoj kemijskoj tvornici. Nažalost, mnogi njegovi prijatelji u to vrijeme bivaju deportirani u logore smrti ili ubijeni od strane nacista. 1942. godine umire i njegov otac te on s dvadeset i dvije godine usred vihora Drugoga svjetskog rata ostaje potpuno sam. 

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?

Vjerujem, dragi mladi, da vam je jasno da govorim o Karolu Wojtyli, budućem papi Ivanu Pavlu II., čiji spomendan danas u Crkvi slavimo. Kratkim pogledom na njegovu mladost i djetinjstvo, vidljivo je s kako se velikim i bolnim traumatskim iskustvima susretao. Možda bi netko drugi na njegovom mjestu s pravom, odustao od života. Možda bi opet, s pravom, pitao Boga zašto mu se sve to događa. Možda bi odustao od borbe za izgradnjom kvalitetnijeg života i prepustio se nekoj ovisnosti ili besmislu. Karol je, ipak, unatoč bolnim i mračnim iskustvima vjerovao da netko drugi upravlja njegovim životom i da patnja, ukoliko je osmišljena, može voditi prema velikim blagoslovima. U duhovnom smislu možemo zaključiti da je mladi Wojtyla već tada iskusio Očevu ljubav koja ga je ispunila takvom snagom, puninom, veseljem i zanosom da mu se sve zemaljsko u tom trenutku učinilo beznačajnim. Sveti Pavao je to iskustvo opisao riječima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?... Ništa nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“

Bog je tako velika krasota da se čovjek koji Ga iskusi, osjeća potpuno slobodan od  svega drugoga. Njegova osoba zauzeta je u potpunosti Božjom osobom. Tada iščezava strah, sve je sigurno… i čovjek se osjeća neranjiv iako se izložio pred čitavom vojskom.

Vjerojatno je upravo to iskustvo sv. Ivanu Pavlu II. davalo snage da u svom dugom pontifikatu posjeti 130 država, obiđe zemljinu kuglu više od 30 puta, posjeti 850 gradova, proglasi 1338 blaženika i 482 nova sveca te bude prvi papa koji je molio u džamiji i sinagogi. U svim susretima uvijek je ponavljao riječi s kojima bih želio završiti ovo razmatranje: Ne bojte se otvoriti vrata Kristu!