Đuro Ravenšćak

Često se pitam, prvo samoga sebe, a onda i pred Onim koji jest, kako mi samo uspjeva? Kako mi uspjeva nadati se, voljeti, željeti dobro drugome, kada sam ovakav kakav jesam? Najobičniji "papak", a opet onaj koji daruje i prima. Zašto sam, unatoč svim greškama i nepravilnostima, i dalje sposoban stvoriti nešto od ničega? Prijateljstvo od nepoznatih ljudi, ljubav prema nečemu što nisam poznavao do prije pet minuta. Vezu s nekim ili nečim koja prije nije postojala u mome životu. 

Čovjek je prisiljen ili, bolje rečeno, za čovjeka je nužno da svakoga dana donosi odluku o nečemu, bira da ili ne. Bilo da je u pitanju manja stvar kao ustajanje ujutro na fakultet ili posao, ili ona veća kao što je odabir samoga fakulteta koji želi pohađati ili posla koji želi raditi. A što kada dođemo do one točke u kojoj više ni sami ne znamo što odabrati? Do one točke kada nam je sve u magli i kada nam se svaki odgovor i odabir čini krivim? Koga pitati za smjernice i pomoć?

U prošloj kolumni sam pisao o djevojkama i njihovim pravim vrijednostima te kako bi one trebale postati izazov. Ovaj puta pišem, točnije potičem mušku populaciju na prihvaćanje upravo tog izazova. Puno vas se boji, možda ne toliko i boji, koliko vam se ponekad ne da boriti. Odustajete i prije negoli ste započeli. Bitka za žensko srce može (a i mora) biti teška, ali znam da mi to nekad ne kužimo full... Tražimo od cura da ne budu 'lake', a kad nisu, onda nam ne paše i žalimo se kako je teško boriti se za nekoga. E, pa dosta je! Ajmo u napad, može?

Draga djevojko, zapitaš li se ikada koliko vrijediš; koliko zapravo imaš za ponuditi i dati? Cure danas očekuju poštovanje, a nerijetko im nedostaje upravo tog poštovanja prema samima sebi. Toliko puno truda uloženog u način oblačenja, trepavice, frizuru i nešto četvrto, a tako malo truda uloženog u samu sebe... Što želim time reći? Ne da trebate hodati kao „strašila“ i ne dotjerati se ponekad, nego da postoje određene granice.

Ne tako davno sam bio prisiljen koristiti taksi pošto mi je pobjegao zadnji vlak (klasičan život jednog Dugoselca). Kad sam napokon nakon pola sata skužio kako to funkcionira, ušao sam u taksi te me vozač pitao, ne znam točno kojim riječima, ali sve u svemu, pitao je: ''Do kuda?''. Ja sam naravno refleksno rekao svoju adresu, nakon čega sam dobio čudan pogled jerbo živim u Dugom Selu... Ali sve u svemu, znao sam gdje moram ići, znao sam adresu na kojoj živim, znao sam kamo idem i kako doći do tamo.

Neprestano na sve strane slušam (i od drugih mladih vjernika) kako je u današnje vrijeme teeeeškooo privući (mlade) u Crkvu. I kad to čujem, iskreno me boli. Boli me to da jedan mladi vjernik u startu sumnja u veličinu privlačnosti same Crkve... Zašto? Zbog sljedećeg...