Ivana Foretić

Siječanj, onaj mjesec u godini u kojem ljudi najviše pričaju o: minusima na kreditnim karticama (većinom „priskrbljenih“ za vrijeme, kako kažu, „blagdana“), o sniženjima u trgovinama, o novogodišnjim odlukama, detoksikaciji i…sumiranju prošle godine.

Pa tako razgovori najčešće kreću prizemnim smjerom, rangirajući deset najboljih trenutaka, deset najutjecajnijih žena, deset novih građevina, deset ovog, deset onog…i nažalost mnoštvo mladih po tim rang listama slaže svoje prioritete i stavove, dajući svojoj godini ocjenu za onaj „poslovni“, „privatni“ i „ljubavni“ dio.

Sjećaš li se dobro svakog zamaha u svom životu? Svakog zaveslaja, svakog truda uloženog i u najmanju stvar? Pamtim svaku suzu, svaki osmijeh i svaku strepnju koja je obilježila moj život i učinila ga baš mojim. No, često zastanem i promatrajući tu bujicu zanijemim i ostanem paf. Ne mogu ni koraka naprijed… ni natrag. I dok ta bujica uzima maha, kroz biće mi prolaze sjećanja… Sjećaš li se ti svake pohvale svog djetinjstva, svake lijepe riječi koja te hranila? Sjećaš li se smiješnih objašnjenja odraslih na svako svoje znatiželjno pitanje?

Ponekad i sama zaboravljam dobrobiti posla koji radim, zbog zaokupljenosti tehničkim i vremenskim ograničenjima. Zastala sam prošli tjedan tako nad psalmom koji me – iako sam ga pročitala po tko zna koji put – opet dirnuo. Tako je jedan običan radni dan postao još jedna mala prekretnica u mom životu. Naime, radi se o psalmu 139. i  vjerojatno ga prepoznajete iz lijepe duhovne pjesme. „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ… Čudesno si me stvorio!“ A onda pogledam evanđelje toga dana i vidim Isusovu poruku kako treba ljubiti… ma i neprijatelja!

Već mi se nekoliko mjeseci mislima provlači tema o kojoj sada pišem, i nakon što pogledam iza sebe shvatim da – koliko god mi važnost nekih osoba u životu bila blagoslov – da sam ih uzimala zdravo za gotovo... Govorim o svećenicima – pastirima koje nam je Isus darovao kao ljude Crkve.

Danas, kada se biti svećenik uzima kao primjer „zanimanja“ sa sigurnom zaradom i olako se uzima njihova zadaća, poslanje i odgovornost – danas je za mene svećenik toliko više. Puno više.

Ako ste kliknuli na link s naslovom „Tko mi Te krade?“ kako biste saznali riječi jednog od hitova naše estrade, savršeni ste kandidat za čitanje sljedećeg teksta. Naime, ne samo da ovdje neće biti riječi o pjesmi, nego neće biti niti masovne bezglavosti koja se može primijeniti na svima nama i u svim poljima našega života.

Budući da ova kolumna nosi simboličan naziv „Riječi iz djela“, opet sam pozvana na svom životnom iskustvu izreći koliko je Bog u našim životima jak, koliko djeluje i mijenja svakoga od nas. Nedavno sam u razgovoru s poznanicom izmjenila iskustvo susreta sa živim Kristom, koji djeluje u mom životu, na njen upit. No, brzo me je – nakon nekoliko minuta u stilu „blago ti se, sad nemaš problema“ i riječima „ti si obraćena, izgrađena si“ – prekinula, želeći zaključiti moje mini svjedočanstvo bajkovitom rečenicom.  Naravno, ništa od navedenog – a ponajviše ovo posljednje – nije točno.

U nedostatku vremena posljednjih nekoliko mjeseci sklona sam ispijanju onih „virtualnih kava“, odnosno – iako žalim što to moram priznati – s nekim se prijateljicama zbog udaljenosti i moje trenutne životne situacije moram čuti Skypeom. Tako je bilo i nedavno. Moje dijete spava, njena djeca isto, samo je najstarija budna i sluša naše šale, ali i komentare svakodnevnih događaja.

Nomen est omen. Ime je znak. Barem tako kaže latinska izreka. I iako ju ja ne shvaćam poganski i doslovno, posljednjih se dana nađoh u situaciji da moram razmišljati o imenima i njihovom značenju za novo biće. Nikada kao kad sam postala majka, nisam ni razmišljala o tome - što neko ime nosi sa/za sobom?

Vjerujem da svaki čovjek duboko u sebi traži razlog svoga postojanja, smisao svoga djelovanja i cilj življenja na zemlji. Moje svakodnevno promišljanje i proživljavanje egzistencijalnih pitanja dovelo me nakon tolikih godina i do prvih malih (ali ne i konačnih) zaključaka za koje ima prostora i vremena za razvoj. Jedno od pitanja koje je korijen svakog drugog je ono „Tko sam uopće ja?“, a uz to i neizostavna: „Zašto postojim? Kamo idem?“.