Kolumne

Odrastajući u svojoj rodnoj Hrvatskoj, nisam niti znala da nešto kao što je Advent uopće postoji. Badnja večer bi došla tiho. Ulice našega grada nisu bile obasjane milijunima lampica za vrijeme najtamnije zime. Božić je bio obavijen velom tajne, poznate samo onima koji vjeruju.

Ne tako davno sam bio prisiljen koristiti taksi pošto mi je pobjegao zadnji vlak (klasičan život jednog Dugoselca). Kad sam napokon nakon pola sata skužio kako to funkcionira, ušao sam u taksi te me vozač pitao, ne znam točno kojim riječima, ali sve u svemu, pitao je: ''Do kuda?''. Ja sam naravno refleksno rekao svoju adresu, nakon čega sam dobio čudan pogled jerbo živim u Dugom Selu... Ali sve u svemu, znao sam gdje moram ići, znao sam adresu na kojoj živim, znao sam kamo idem i kako doći do tamo.

Kada se ljudska prava tretiraju kao privilegija samo jedne skupine u društvu, a ne svakog čovjeka i kada se toj temi pristupa isključivo selektivno, onda se dovodimo u situaciju da pod krinkom tobožnje zaštite ljudskih prava, kršimo prava nekog drugog, dapače, ugrožavamo njegova ljudska prava.

Budući da ova kolumna nosi simboličan naziv „Riječi iz djela“, opet sam pozvana na svom životnom iskustvu izreći koliko je Bog u našim životima jak, koliko djeluje i mijenja svakoga od nas. Nedavno sam u razgovoru s poznanicom izmjenila iskustvo susreta sa živim Kristom, koji djeluje u mom životu, na njen upit. No, brzo me je – nakon nekoliko minuta u stilu „blago ti se, sad nemaš problema“ i riječima „ti si obraćena, izgrađena si“ – prekinula, želeći zaključiti moje mini svjedočanstvo bajkovitom rečenicom.  Naravno, ništa od navedenog – a ponajviše ovo posljednje – nije točno.

Šećeš li ovim svijetom razmišljajući kako bi ga promijenio? Čitaš li novine i želiš napokon vidjeti dobre vijesti? Želiš li maknuti ove sive oblake koji su se nadvili nad tvojim gradom? Zar ti ne nedostaje šum mora, miris prirode, cvrkut ptica...? Ili taj osjećaj imaš jedino kada zatvoriš oči i sanjaš? Na svijet je palo puno prašine koju treba očistiti. No, isto tako je te prašine palo i na police tvojih knjiga na kojima se skriva Biblija, zar ne? Ako je tako, vjeruj da je svaki taj isti komadić prašine pao i na tvoje srce.

Listopad je mjesec osvještenosti o raku dojke. Volim gledati plakate izložene na trgovinama, ružičaste vrpce ili bedževe na kaputima i ružičaste ručnike koje igrači američkog nogometa zataknu za svoje pojaseve. Ali nisam to oduvijek voljela...

Neprestano na sve strane slušam (i od drugih mladih vjernika) kako je u današnje vrijeme teeeeškooo privući (mlade) u Crkvu. I kad to čujem, iskreno me boli. Boli me to da jedan mladi vjernik u startu sumnja u veličinu privlačnosti same Crkve... Zašto? Zbog sljedećeg...

Da se pita sv. Franju Asiškog, on bi pravo na vodu svakom čovjeku svakako proglasio ljudskim pravom. On se tako radovao daru vode, uživao je uz čistu vodu, a Bog mu je dao da na njegov zagovor dehidriranom čovjeku od ljetne žege provre novi izvor vode. U svojoj Pjesmi stvorova sv. Franjo poštuje vodu jer je korisna, ponizna i čista. U vodi Franjo pronalazi dobrotu Božju, a ta dobrota ne zaobilazi baš niti jedno stvorenje.

To što sam samo „običan mali čovjek“ znači da sam nezamjenjiv kamenčić u mozaiku pravednijeg i boljeg svijeta. Bez mog angažmana u toj slici, mozaiku, ostat će rupa, praznina tamnog propusta koju nitko više nikad ne može ispuniti.

Kakvu sliku modernog muškarca nam kao primjer suvremeni svijet nudi? Jesu li to oni macho tipovi iz novina koji su prijepodne dobri susjedi, a navečer udaraju ženu i djecu? Ili su to oni tipovi iz tabloida i televizijskih lifestyle magazina - partijaneri koji žive za provod na Zrću? A možda su to ipak neki od onih tipova kako vitar puše koji se okrenu za svakom ženom u gradu i propuste djevojku koja stoji pored njih? Puno je takvih "muškaraca" oko nas, i baš iz takvih primjera mi dečki možemo naučiti dobre lekcije.