Djeca su dar Božji

20. studeni u kalendaru je poznat kao dan posvećen našim najmanjima. Cilj obilježavanja Međunarodnog dana djece jest da nas sve skupa prisjeti i potakne na potrebnu zaštitu djece i maloljetnika od nasilja i raznih oblika diskriminacije. Za razliku od većine dragocjenih stvari, djecu ne dobivamo s „uputama za uporabu“. Iako se na neki način čine začuđujuće čvrsti, zapravo su jako nježni. Oni su poput pupoljka – ako ga dobro njegujemo, razvije se u divan mirisan cvijet; ako ga pak zapustimo, postat će uvela ruža. Isto tako – željeno, voljeno i pravilno odgojeno dijete razvija se u zdravu ličnost, postaje moralna, humana i cijenjena osoba sa svim svojim pozitivnim karakternim ljudskim vrednotama. Međutim, dijete bez roditeljske nježnosti, skrbi i ljubavi patit će cijeli žiivot.

O djeci su spjevani mnogi predivni stihovi, napisane snažne mudre izreke, ali sreća, radost i ljepota kojom djeca ispune dušu i srce ne mogu se opisati, oni se jedino mogu osjetiti i živjeti. Evanđelist Luka (Lk 18,16) donosi nam sliku druženja Isusa s djecom. „Takvima pripada Kraljevstvo Božje“ – veličanstvena je to istina. Djeca su naše najveće nasljeđe, a ujedno i neprocjenjivo blago koje imamo. Bog ne želi da se ijedno od njih izgubi tijekom svojeg boravka na Zemlji, već da svatko dođe do potpune spoznaje Isusa Krista. On ima plan za svako pojedino dijete i zbog toga su djeca ono najdragocjenije u očima Božjim. Naš odgoj i ljubav koju sijemo u njih, vidljivi su u njihovom odnosu s drugom djecom, s odraslima, a kasnije i u svim životnim situacijama. Djeca su dar od Boga. Gospodin je imao toliko povjerenje u nas da nam je darovao djecu. Ukoliko je Bog pripremio i dao svoje najbolje, pa i samog sebe za naše najmlađe, na nama je da se s jednakom ljubavlju i pažnjom odnosimo prema njima.

Čudesno je kako Bog ima plan za život svakog djeteta te je u svako pojedino dijete usadio određene talente i darove. Mi odrasli pak, moramo biti ti koji djeci pomažu da prepoznaju svoje posebnosti, svoje talente i da ih razvijaju u sebi. Prema djeci smo pozvani ići sa iskrenošću, neizmjernom količinom ljubavi, strpljenja, međusobne tolerancije i poštivanja te ih sa dosljednošću upoznati s Bogom i njegovom jedinstvenom osobnošću. Dužni smo ih poučiti njegovoj Riječi i volji. Uz mnogo smijeha, igre, veselja i pjesme zajedno se trebamo približiti Bogu te uživati u njegovoj beskrajnoj ljubavi i prisutnosti koja je tu za sve nas, a ponajviše za naše najmlađe.

Roditeljima je Bog povjerio svoje najveće blago

Čovjekov život je proces. On proizlazi iz trenutka začeća u utrobi majke pa sve do duboke starosti i ponovnim susretom s Bogom nakon smrti. Zbog toga je rano djetinjstvo najkritičnije i najranjivije razdoblje u životu svakog djeteta. Stoga je uloga roditelja u tom razdoblju neizmjerno važna. Način na koji se roditelji brinu o djetetu, ima značajan utjecaj u razvoju djeteta. Međutim, odgoj se ne događa opomenama, niti bilo kakvim metodama, već zračenjem osobnosti oca i majke koji su u tom procesu najvažniji. Pravi odgoj počinje u ocu i majci, u njihovim promjenama, u njihovim stavovima prema Bogu, prema životu i u odnosu jednog prema drugome. Ne postoji zapravo dobar odgoj, postoje samo dobri ili loši roditelji.

Dijete je poput neke malene spužvice – upija sve reakcije majke i oca. Ako je majka u trudnoći odana Bogu i molitvi te dopušta Bogu da siđe na njezin brak, na njezinu obitelj, do njezinog djeteta – tada će dijete izrasti zdravo, sigurno i zaštićeno od Boga. Ono može biti bolesno tjelesno, ali ne i duhovno. U današnje vrijeme, sve snažnije uviđamo kako duhovne i tjelesne traume nastaju baš u samim počecima djetetova života. Ako se tada dijete osjećalo ugroženim i zanemarivanim, ono će krenuti sasvim drugim putem i uzalud nam sve opomene roditelja i odgojitelja. Međutim, ako je dijete tada doživjelo nježnost, ljubav, prihvaćanje, zaštitu i molitvu, ono će ići sigurnim putem i neće biti potrebno puno opomene da ga se usmjeri na dobro.

Stoga, moramo znati da dijete nije samo plod svojih roditelja, nego prvenstvo Boga. Bog je udahnuo osobnost i posebnost svakom djetetu i zbog toga je svako dijete jedinstveno na svoj osobit način. Roditelji ne mogu popraviti ono što je Bog svojim „prstom“ učinio, ali se mogu truditi i pomoći da se darovani talenti i posebnosti ne pokvare i ne razore. Zbog toga nam je potrebna vječita suradnja s njim. Uostalom, čovjek nije stroj, dijete nije igračka – ono je dar Božji. Roditelji nisu gospodari djeteta, niti raspolažu njime. Oni su samo Božji prijatelji kojima je Bog u ruke na neko vrijeme položio svoje najveće blago – djecu.

I na kraju svega; uvijek u srcu nosite riječi našeg poznatog vukovarskog heroja Siniše Glavaševića i prisjetite ih se svaki puta kad nas naši najmlađi možda svojim nestašlukom, neznanjem ili jednostavno svojom slatkom iskrenošću i naivnošću znaju i koji puta naljutiti: "Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od djela – od Boga."