Provedi semestar u inozemstvu

Razmijeni se!

„Ovdje nitko živ ne govori engleski... cimer mi je Francuz, budist, do sada je izgovorio tri rečenice na meni nepoznatom jeziku... moja soba nalazi se u katakombama, točnije etaža -3 studentskog doma koji je svojedobno bio u funkciji zatvora... 10 m2 za nas dvojicu - moglo bi nam bit´ prekomotno... grad je fora za sad, crkva do crkve... wi-fi nemamo... voda nije pitka...“ Stvarno je fora zaroniti u pisanje o vlastitim iskustvima studentskih razmjena u trenucima kada s dozom zabrinutosti primam ovakve mini izvještaje početnih šokova bratove studentske razmjene u Sieni, u Italiji u čiju se realizaciju uvalio prije nekoliko dana. No, ni moji doživljaji nisu bili puno drugačiji, sve zajedno - poprilično šokantno, nešto sasvim novo, prepuno oduševljenjima i razočaranjima i moglo bi se sažeti u svjedočanstvo o tome kako Gospodin izgrađuje, oblikuje i zahvaća u naše živote na nama potpuno nezamisliv i nepredvidiv način.

Odluka i ludi početak

Završavala sam preddiplomski studij Elektroenergetike na zagrebačkom FER-u kada su studentske razmjene u okviru ERASMUS programa dobivale krila. Nisam bila sigurna bih li uopće bila sposobna suočiti se s izazovima studija na stranom jeziku, kada ni na materinjem jeziku nije laganica. Nekako nadobudno pomislih kako ću semestar-dva odstudirati u Italiji, Španjolskoj ili Portugalu. Pogledah listu europskih sveučilišta s kojima je FER sklopio ugovor o suradnji i ubrzo uvidjeh kako sveučilišta u tim zemljama ne nude programe koji bi odgovarali mojem studijskom profilu. Tjedan dana kasnije, u mojoj prijavnici stajale su - Danska i Austrija. Moja filozofija bila je --> APP (i.e. ako prođe prođe) i SPP (i.e. što prođe prođe). Ukoliko dobijem priliku za realizaciju, bacit ću se na istraživanje o tome što, gdje i kako. Prošlo je nekoliko mjeseci, već sam zaboravila na prijavu… stigla je lista. Dopala me Danska.

Guglam gdje se nalazi taj famozni Aalborg i ima li u njemu katolička crkva. Popričam s roditeljima, zvučim kao da znam kamo bih išla i kako bi to izgledalo, pa tata kaže - "odi, to je dobro životno iskustvo". Kupih avionsku kartu dok je cijena još bila prihvatljiva, ali do 1. veljače moram još završiti preddiplomski studij, naći smještaj, iskemijati kako ću s troškovima (prosječni troškovi danskog studenta - cca. 1000 € mjesečno), itd. Tjedan dana prije leta, ja još uvijek nisam znala idem li ondje živjeti na pola godine ili ne. U to vrijeme vodila sam tečaj društvenih plesova za mlade u župi i jedino što sam mogla reći je - "ako sutra položim zadnji ispit preddiplomskog studija i obranim završni rad, u subotu letim za Dansku pa nećemo moći nastaviti s plesom". Taj ispit bio je za mene daleko najteži ispit cijeloga studija. Dan kasnije obranila sam završni rad, a sutradan letila via Danska. Po slijetanju u Copenhagen, naša rukometna repka izgubila je tekmu SP-a protiv Danske. Zbog nezgodnog rasporeda leta za Copenhagen i vlaka za Aalborg, dvojica kolega i ja bili smo prisiljeni provesti noć na kolodvoru. Zima nam se uvukla u kosti iako smo svi troje odjenuli pola kofera zimske robe. Naizmjenično smo čuvali prtljagu i optrčavali željezničku postaju cijelu noć kako bi se ugrijali. U 5 sati ujutro ukrcali smo se u vlak i utonuli u četverosatni san do naše finalne destinacije. Gazda kuće u kojoj se nalazio moj sobičak nije govorio ništa osim danskoga, tako da mi je detalje ugovora objašnjavao rukama i nogama dok sam ja željno iščekivala posavjetovati se s Google Translate-om. Nije na odmet spomenuti i da sam do smještaja došla preko prijateljice Dankinje koju sam upoznala na Europskom susretu katoličke mladeži nekoliko mjeseci prije puta za Dansku.

Improvizacija do besvijesti

Pod moje sobe bio je napravljen od neobrađenih dasaka između kojih su bile rupe pa je uvijek bilo ledeno, bez obzira na to koliko ja nafrljila grijanje. Nije bilo para za tepih pa sam se snašla s IKEA-inim dekama koje su mi služile kao tepih. Nije bilo kreveta, već madrac na podu. Pokrivač također nije bio uključen u cijenu sobe pa sam tih mjeseci spavala u vreći za spavanje. Radni stol nisam imala, već stolić (onako za dnevni boravak) pa sam jela i učila sjedeći na podu. Sobe do moje imali su Rumunj i Litvanac, koji su svaki dan pripremali pomfrit u ulju od prošlog tjedna, nikad nisu oprali suđe iza sebe, a usisavač i spužvica za čišćenje bili su nepoznate stvarnosti u njihovom svijetu. Bilo je veselo… ne samo unutar kuće nego i izvan nje. Od namirnica sam kupovala isključivo ono što bi bilo na sniženju, a za sol sam procijenila da mi je nepotrebna - jer nikad nije bila na sniženju. :) Uvijek je puhalo (vjetroelektrane i Danska, zvuči sasvim logično). Kišobran se ne koristi jer se od siline vjetra potrga čim ga čovjek otvori, a zapravo uvijek nešto pada. Ljudi idu na posao u skafanderima biciklom, a kad dođu na posao, tuširaju se i oblače poslovna odijela. Dešavalo se da nisam mogla izaći iz kuće jer bi vrata bila zatrpana snijegom. Vikendima smo se znali ekipno zaletiti do okolnih gradova i zemalja uz silne kalkulacije kako da to financijski izvedemo. Ipak je Danska domovina Lego kockica, H.C.Andersena i uživancije u boćanju na ledu (eng. curling), pa takve stvari nismo smjeli propustiti.

Težina faksa u usporedbi s našim FER-om - mislim da je dovoljno reći da standardni pismeni ispit traje 5 sati, smiješ koristiti sve knjige i bilješke, bez računala i složenih software-skih paketa ne možeš riješiti niti jedan zadatak, a kako bi prošao jedan ispit potrebno je proći svaki od nekoliko modula od kojih se ispit sastoji. PBL - Problem Based Learning program koji je ondje orijentir studija znači da se tijekom semestra u grupama od 4 studenta radi na industrijskom projektu i na konkretnom rješenju koje će firma preuzeti i realizirati na kraju semestra. Kad student nije na predavanju, nalazi se u "uredu" svoje grupe gdje radi na opisanom projektu. Radno vrijeme - dok se ne završi. Nije toliko kritično kako se čini, kad je potrebna relaksacija, tu je studentski dnevni boravak, kuhinjica i sobica sa stolnim nogometom. Eh, da mi je netko rekao da ću plesne cipelice zamijeniti stolnim nogometom… ma ludo i nezaboravno!

Uvijek doma - u kući Oca moga

Posljednjih godina često sam se mogla prepoznati u Abrahamu kojega je Gospodin pozvao da ide iz zemlje očinske u krajeve koje će mu pokazati (usp. Post 12,1). Svijet je postajao sve manji, a upoznavanje toliko različitih europskih kultura i mentaliteta unijelo je neslućena bogatstva u moj život. Bilo je trenutaka kada je osjećaj, da upravo taj mentalitet guši ono što jesam bio gotovo neizdrživ, ali iskustvo Crkve upravo u takvim sredinama bilo je dragocjeno. Tu sam se uvijek osjećala kao doma pa čak i onda kada ništa nisam mogla razumijeti. Neposredno prije polaska za Dansku navirale su mi samo misli o tome kako bih zapravo radije ostala doma, s obitelji, studirala na materinjem jeziku, plesala, radila s djecom u klubu, pomagala u pripremama za susrete u župi i nadbiskupiji, svete mise i vjeronauk, izgrađivala postojeća i nova prijateljstva. Usred tih premišljanja, prijateljica mi pošalje poruku: „Božja volja nikada nas neće odvesti negdje gdje nas Božja milost ne bi mogla pratiti.“ Ta misao postala je moto mog života.

U liberalnoj zemlji gdje na površini sve funkcionira besprijekorno lako je primijetiti kako nedostaje kulture života. Naporan rad, vrhunska oprema i poticajno radno okruženje... a u pozadini velika duhovna praznina, u kojoj se „status“ razvedene osobe smatra nacionalnom vrijednošću. Neizmjerna vrijednost obiteljskog odgoja i životnih stavova koje sam usvojila bile su važnije nego ikad. Kušnja je mnogo, ali kad odlučiš „ostati svoj“, ljudi to primjećuju, cijene i često traže objašnjenje. Bog u svakome danu stvara tolike prilike za svjedočenje za koje sam molila, ali nisam mogla niti zamisliti da se one ostvaruju na takav način. Malena katolička zajednica u Aalborgu se širila: od solo pjevanja na misama nastao je međunarodni mini zbor mladih, vjeronaučni susreti i konstruktivni razgovori, klanjanja petkom, mjesečna Taize molitva i duhovna obnova... Ispite sam nekako (čitaj: Duh Sveti je bio jako zauzet sa mnom!) položila, ali sve ostalo što sam ondje imala priliku proživjeti bila je mnogo važnija životna škola. Na početku boravka ondje, ponekad sam bila toliko duboko tužna u svojoj osamljenosti da nisam mogla drugo nego okrenuti se Bogu i s njim proživljavati te dane. Kada sam otišla na prvi party, nadajući se da ću upoznati nekog "normalnog", vratila sam se kući praznih mreža. Takve zabave nisu bile ni mjesto ni vrijeme za bacanje mojih mreža, ali mi je Gospodin morao pokazati gdje je potrebna moja molitva. Očekivala sam duhovnu pustinju, a Bog je ondje postepeno izgrađivao duhovnu oazu.

Instrument u rukama Božjim

Nema ništa ljepše na svijetu od snažnog osjećaja da te Bog koristi, da si instrument u Njegovim rukama i da prebirući po žicama tvoga života svira nestvarno lijepu melodiju koja privlači slušatelje, koja ih potiče da postavljaju pitanja o toj glazbi, koja u njima potpaljuje želju da i sami postani instrumentima u Božjoj ruci, koja ih potiče na ugađanje njihovih životnih instrumenata i promjene… da jednostavno dođu, vide, osluhnu, osjete se ljubljenima i požele ostati u Božjoj blizini. Nemojmo se zavaravati, uvijek ima i onih kojima je ta mjuza iritantna i koji te zbog nje ismijavaju ili zaobilaze.

Tijekom gimnazijskih i prvih godina faksa, po mislima su mi se motale ideje o misijskom pozivu. No, do odlaska u Dansku sve je to ostalo na razini ideje, kao neka "buba u uhu" koju je Bog tamo smjestio. U danskoj pustoši usred obilja prepoznala sam svoju "Afriku". Uvidjeh da je Europa žedna misionara koji će joj pomoći ponovno uspostaviti vezu s Bogom i otkriti novi smisao svakodnevnih životnih borbi. Ali ne bučnim prosvjedima, masovnim obraćeničkim akcijama, već autentičnim življenjem vjere i svjedočenjem u svakom segmentu svakodnevnice. Prilikom posjeta Hrvatskoj u lipnju 2011., papa Benedikt XVI. upravo je nas Hrvate pozvao u tu europsku misiju. Danas, samo nekoliko godina kasnije, živim u "svojoj Africi" njemačkog govornog područja u srcu Europe i radim u tehničkoj struci, ali ostvarnje mog poziva ovdje ne ostvaruje se prema ugovoru s firmom o uvjetima, obvezama i povlasticama već prema Savezu kojeg odavno sklopih s euharistijskim Isusom moleći - "Uzmi svaki dio mog života… Ti me Gospodine upotrijebi!"

Zato - ohrabri se, razmijeni se, obogati sebe i one koje ti Gospodin šalje na put, i dopusti da te On upotrijebi i po tebi se proslavi!

Dobro je imati u vidu :)

- Kada je pravo vrijeme za studentsku razmjenu?
Mislim da može biti opasno ako se u tako nešto krene prerano. Zaista, potrebna je doza zrelosti iz koje ćeš moći razlučivati mnogovrsne ponude koje te zapljusnu kada se nađeš u potpuno novoj životnoj situaciji. Vidjela sam mnoge mlade koji su krenuli prerano u takva iskustva, i nisu se snašli. Počeli su se ponašati poput životinje netom puštene s lanca. Izgubili su i Boga i sebe, jer temelj dobrih vrijednosti u njima nije imao vremena za sazrijevanje. Stoga ne treba prerano srljati. Početkom studija dobro je uhvatiti tempo učenja na matičnom fakultetu, usavršavati poznavanje stranih jezika, uključiti se u život zajednice, stvoriti si krug ljudi od povjerenja s kojima ćeš rasti u vjeri i koji će ti biti potpora i na daljinu. Krajem preddiplomskog studija/početkom diplomskog studija studentske razmjene je lakše realizirati jer je i pritisak faksa nešto manji, a tu je i veća sloboda pri profiliranju izabranog studija.

- Svi pričaju o ERASMUS-u, a tebi se 6 mjeseci čini predugo…
Nije ERASMUS jedini način za doživjeti sve ovo o čemu sam pisala. Mnogo je studentskih organizacija koje nude raznorazne oblike aktivnosti za studente, od ljetnih škola i seminara do mini konferencija i kampova. Tu su i razni modeli prema kojima je moguće tražiti stipendije za učenje jezika ili obavljanje studentske prakse unutar firmi diljem svijeta. Potrebno je izdvojiti vrijeme za potragu i pisanje kvalitetnih prijava, a onda sve predati Gospodinu. ;)

- Kako poslodavci gledaju na to?
Vrlo pozitivno. Takav detalj u CV-ju dokaz je tvoje snalažljivosti i tvojih sposobnosti, kao neka vrsta certifikata poslovne zrelosti, koji obuhvaća profesionalni, ali možda još više - sociološki i psihološki aspekt.

- Kamo god išao/la, nemoj propustiti učiti jezik zemlje u kojoj boraviš (pa makar se činilo beskorisno i nepotrebno)!

Autor: Marta Grković; Fotografija: privatni album

Objavljeno: 30. 09. 2014. u kategoriji Prigodno