Sakrament pune kršćanske odgovornosti

„Kakva je Crkva danas, u naše vrijeme, za moj naraštaj, ovisi o tome kako sam ja spreman dopustiti Isusu Kristu da se u meni utjelovi, da njegov Duh u meni stvori Isusov doživljaj Boga i čini oko mene njegova djela i čudesa.“¹

Sakrament svete potvrde može se shvatiti samo iz sakramenta krštenja. Ona podiže ono u krštenju primljeno kršćansko poslanje i obvezuje u strožem smislu na ispovijedanje, širenje i obranu vjere.² Potvrda je dakle sakrament pune kršćanske odgovornosti i svjedočenja. Drugim riječima, nije dovoljno biti kršten, tj. nazivati se katolikom, nego je potrebno to i pokazati.

U krštenju se dijete nanovo rađa

Vratimo se u naše djetinjstvo i pogledajmo kada smo i pod kojim uvjetima primili sakrament krštenja, a potom i potvrde. Većina nas je krštena dok smo bili mali, s nekoliko mjeseci. Netko je odlučio krstiti nas. Zašto? Razlozi mogu biti različiti. No, važno je napomenuti da koji god razlog bio, krštenjem ništa nismo izgubili, nego smo dobili ono najvažnije – Boga možemo zvati svojim Ocem, a Crkvu svojom obitelji. U krštenju se, tumači poznati teolog i autor Alsem Grün, dijete nanovo rađa na vječni život, tu ono biva pobožanstvenjeno. Ono je postalo nov čovjek, uronjen u neprolazan, božanski život. Što slavimo u krštenju, kaže Alsem, duhovno je rođenje. Dijete nije određeno prošlošću, nego je otvoreno za novo koje Bog želi činiti u ovome djetetu. Dijete ne oblikuju mračne obiteljske tajne, nego anđeo Božji koji vodi dijete u slobodu i život, unatoč svim upletenostima u naslijeđenu obiteljsku situaciju.³ Ovdje je jasno riječ, o krštenju vodom. Ono je povezano s poslanjem Duha (Dj 10,47-48).

Duh nas šalje u svijet

Sljedeći sakrament koji smo primili bio je sakrament svete pričesti. Poslije tog sakramenta slijedi priprema za sakrament svete potvrde kojeg se danas obično prima oko petnaeste godine života. Na vjeronauku učimo da se tim sakramentom primaju darovi Duha Svetoga. Obično kažemo da ih je sedam: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. No, istina je da ne primamo ''samo'' tih sedam darova, nego Duha Svetoga, tj. On sam nas potvrđuje i šalje u svijet. On, Duh Branitelj je s nama do svršetka svijeta. Gore smo rekli da je sakrament svete potvrde sakrament pune kršćanske odgovornosti i u tom smislu kršćanske zrelosti.

Zreo čovjek se ne boji odgovornosti, on ne bježi od teškoća života. Isto tako, zreo vjernik se ne bi trebao bojati zadaća i odgovornosti koje je primio tim sakramentom. Duh Sveti nam pomaže da budemo autentični vjernici. U tom odgovornom poslanju nismo sami. Trebali bismo se uvijek oslanjati na taj sakrament, kao i na sakrament krštenja. U našem djelovanju moramo računati na Boga, jer nismo mi ti koji govorimo (našim životom), nego Duh našega Oca (usp. Mt 10,20). Bog nam ne dade duha bojažljivosti, nego jakosti, ljubavi i razboritosti (usp. 2 Tim 1,7).

Odluka je na nama, hoćemo li svetu potvrdu, kao i ostale sakramente, shvatiti ozbiljno i živjeti svoje poslanje oslanjajući se na Duha Svetoga ili ćemo ih i dalje ignorirati odbijajući Isusov poziv: „Idite i učinite sve narode mojim učenicima!“ (usp. Mt 28,19).

---

1 Tomislav IVANČIĆ, Duhom za bolji svijet, str. 38
2 Franz COURTH, Sakramenti: priručnik za teološki studij i praksu, str. 204
3 Anselm GRüN, Krštenje. Slavlje života, str. 12.