Što nam je činiti?

Ovih dana je puno izvanrednih stvari, a jedna od najvećih je zasigurno izvanredni Jubilej Milosrđa. Što je to izvanredno u izvanrednom Jubileju? Prema definiciji, pojam „izvanredan“ ima dva značenja: „koji odudara od uobičajenog rasporeda, sastava ili programa“ i ovaj Jubilej odgovara toj definiciji jer se ne poklapa s uobičajenim slijedom jubilejskih godina. No, mislim da 'izvanrednost' Jubileja moramo tražiti u drugoj definiciji pojma 'izvanredan': „koji je po osobinama ili svojstvima osobit, izvrstan, poseban“! Ova sveta godina nas potiče da promislimo o sebi, jesmo li kadri biti osobito milosrdni ove godine, jesmo li kadri učiniti ovu godinu posebnom tako što ćemo biti ljubazni prema svakome i u svakoj situaciji i tako steći kreposti strpljivosti i suosjećanja prikazujući težinu tog zadatka kao žrtvu Gospodinu, kako bi se po našoj ljubaznosti otkrilo mnogim srcima milosrdno lice Boga Oca.

Budite kao Isus!

Kad se čovjek odluči za dobro, odmah mu se pruža i prilika za činiti dobro i pokazati se takvim. Tako je i nama odmah nakon otvaranja Svetih Vrata pružena prilika pokazati se braći kao Samarijanac, ali ne bilo kakav nego milosrdan. Obilježili smo jučer Nedjelju Caritasa, u evanđelju se nekoliko puta spominjalo pitanje: „Što nam je činiti?“ – bilo je upućeno Ivanu Krstitelju, pitali su ga carinici, vojnici i mnogi drugi. Mnogi svećenici danas mogu se prepoznati u ulozi Ivana Krstitelja jer i nas pitaju: „Što nam je činiti?“ Kao da kršćani ne znaju ili su zaboravili – budite kao Isus! Sjetite se što je Isus činio kad je vidio gomilu koja ga je slijedila, masu umornih, iscrpljenih, izgubljenih i bez vođe. Osjetio je suosjećanje. Što je Isus činio susrevši udovicu iz Naina, i u mnogim drugim situacijama kada je susretao ljude u potrebi?

Budi onaj kojemu je stalo i znat ćeš što ti je činiti

Je li uopće na mjestu da kršćanin danas pita: „Što mi je činiti?“ Nije li to pitanje pomalo teatralno i bez srca jer zna što mu je činiti, a neće, pa eto pita da ispadne bolji pred ljudima. Pa ako netko i s pravom pita: „Što mi je činiti?“ – čin milosrđa je uputiti takvu osobu i dati savjet. Mislim da je kršćanski odgovor – „Budi onaj kojemu je stalo i znat ćeš što ti je činiti“. Kad razmišljamo o osobama iz bliže prošlosti Crkve, o svetom Ivanu Pavlu II., o blaženoj Majci Tereziji ili o osobama iz bliže prošlosti Crkve u Hrvata, o blaženom Alojziju Stepincu, kardinalu Franji Kuhariću, ocu Anti Antiću, Marici Stanković, pitamo se što ih čini takvima da ih ljudi prepoznaju kao one koji su dostojni da se u njih ugledamo. Oni su živjeli sa žarom, služili su drugima, tražili su pravdu i brinuli se o obespravljenima i zaboravljenima svim srcem i njihovo je lice odavalo sjaj i duh Lica Milosrđa.

Ponekad u razgovoru znam čuti od mladih ove rečenice: „Dosadno mi je!“; „Ne da mi se!“; „Sve je bezveze!“... Ako ti je život pusta dosada, nemoj zato kriviti druge, pogledaj u svoju nutrinu i vidi gori li žar u tebi kakav je gorio u srcu Ivana Pavla II., blaženog Alojzija Stepinca i Majke Terezije. Živiš li punim plućima ili životariš u strahu?

Ljubav prema bližnjemu je Božje djelo u nama

Ljubav prema bližnjemu nije puko čovjekoljublje, ona je bitno religiozna. To je po svom uzoru – Božjoj ljubavi, a to je i po svom izvoru – ljubav prema bližnjemu je Božje djelo u nama. Kako ćemo biti milosrdni kao Otac nebeski, ako ne dopuštamo Gospodinu da nas u tome pouči, ako ne molimo, ako ne činimo djela milosrđa, ako se ne ispovijedamo, ako ne slavimo svetu misu redovito, ako ne dopuštamo Duhu da ulije dar milosrđa u naša srca i dopustimo da taj dar raste u nama do punine mjere Kristove? Ljubeći braću ljubimo samoga Gospodina jer svi zajedno gradimo Tijelo Kristovo. Ljubeći braću uzvraćamo Bogu ljubav za ljubav. Tako su to razumjeli veliki ljudi koje smo spomenuli na početku. Njima je bilo stalo do svakog čovjeka kojega su susretali, zato su nam putokaz poput svjetionika u noći. Svijet je danas okrenut naopako, milosrđe je u krizi, ljudi su nemilosrdni prema sebi i prema drugima. Toliko je mnogo patnje jer je malo ljubavi u domovima, u obiteljskom životu. Žalimo se da nemamo vremana, satire nas užurbani životni ritam, nestrpljivost u postizanju uspjeha i bogatstva te nam ne dopušta da uživamo u zajedništvu s drugima, s prijateljem, sa supružnikom, s vlastitim djetetom iskazujući mu ljubav.

Budi kap Božje ljubavi

Često mislimo da je siromaštvo samo biti gladan, gol, bez doma. No, ipak najveće siromaštvo je biti neželjen, odbačen, nevoljen i znati da nitko ne mari za tebe. Već od danas, od sada, takvu vrstu siromaštva moramo liječiti u našim domovima, u našoj sredini otvorivši u svakom srcu vrata milosrđa. Pa ako se još netko pita: „Što mi je činiti?“, možda bi najbolji odgovor bio: „Budi kap Božje ljubavi u svojoj obitelji, u svojoj župi, na svom radnom mjestu svakome tko te susretne“!