"Biti čovjek" je ponovo u modi
Danas kada je broj nezaposlenih u Hrvatskoj dosegao 375.000 i kada 1.100 obitelji ostaje bez doma zbog deložacije, a 245.000 građana ima blokirane bankovne račune, pravo je pitanje kako preživjeti u Hrvatskoj i kako vratiti optimizam hrvatskom narodu?! No, uvijek kada pomislimo da smo dotakli dno, dogodi se nešto neočekivano što nas pomakne iz umrtvljene kolotečine preživljavanja, i onda shvatimo kako je za stvarni iskreni osjećaj sreće potrebno ustvari sasvim malo te da nam u sivilu loših vijesti trebaju pozitivni primjeri nastali iz žive vjere koji nas guraju naprijed i ne daju nam da se pogubimo po putu života.
Iza kiše dolazi sunce
Kada se činilo da gore ne može i da ljudi nikada nisu teže živjeli, da nikada nije bilo većih razlika između bogatih i siromašnih, da je nepravda sinonim za sve što nam se događa i da nema smisla boriti se i vikati jer ionako nitko ne čuje, oslobođeni su naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Skinuta je stigma s Domovinskog rata čime je potvrđeno da je pravda, koliko god bila spora, ipak dostižna i to je narodu vratilo optimizam.
Kada se jasno vidjelo da se rastaču temelji hrvatskog društva, da se potkopavaju temelji hrvatske obitelji, da vrijednosti na kojima je sazdano tradicionalno hrvatsko društvo potezom pera postaju nešto nazadno i konzervativno, a kršćanska većina koja ih živi pribija se na stup srama i šuti, dok im šačica beskrupuloznih ljudi vrijeđa svetinje, izabran je papa Franjo koji je svojim primjerom pokazao cijelom svijetu da je „biti čovjek“ ponovo u modi.
Raditi u „Isusovoj firmi“
Čovjek, onakav kakav jesi, skroz običan, neposredan, sa svojim brigama i radostima, ali i sa svojom upućenošću na drugoga koji za nas ne smije ostati nevidljiv. „Biti čovjek“ znači biti solidaran. „Biti čovjek“ znači činiti djela ljubavi. „Biti čovjek“ znači raditi u „Isusovoj firmi“ jer on nas je pozvao da sve što činimo, činimo iz ljubavi.
Često smo nezadovoljni sa svojim mjestom pod suncem i pritom zaboravljamo da je Bog odličan strateg jer nas je kao svoje ljude posijao u društvo. Mnogo kršćana danas ne razumije što Bog očekuje od njih. Ne razumiju da Bog očekuje da ga drugi ljudi vide u onom što rade jer Gospodin želi biti u našem poslu. Zato kada učimo, trebamo učiti za Gospodina; i kada radimo, trebamo raditi za Gospodina. Pravo kraljevstvo dolazi onda kada ono što radimo, radimo iz ljubavi. Isus važe našu ljubav, a ne naše žrtve. Njemu je važan motiv. Ako motiv nije ljubav, naš posao se ne računa (Dj 19; Crkva u Efezu). Ako imamo ljubavi, što god napravimo se broji.
Najtraženiji posao univerzuma
Zato smo mi kršćani pozvani aktivirati se kao Tijelo Kristovo i zauzeti se za sebe i za svoje bližnje, za svoju Crkvu, koja nije savršena jer je sazdana od ljudi, ali je volimo. Ponekad se čini kao da smo izgubili „kovčeg saveza“ i da se nitko ne usudi pitati gdje je Božja prisutnost. Bog želi da ljudi nose „kovčeg saveza“ (2 Sam 6) jer on daje da se njegova prisutnost prenosi preko ljudi koji ga štuju. Njega ne zanimaju niti formule niti modeli, već ljudi koji mole i koji ga štuju i koji su njegovo zrcalo u svijetu. Kao što slikar želi da se divimo njegovoj slici, ili kuhar da pohvalimo njegovo jelo, znanstvenici da budemo fascinirani njihovim otkrićima, Bog koji nas je stvorio želi da mu uzvratimo ljubav (Mt 25, 40).
Kada najbogatiji čovjek kaže da mu se sviđa neki predmet, onda taj predmet dobiva na vrijednosti. Ako Bog kaže da traži ljude koji ga štuju (Ef 1, 12), onda je to najtraženiji posao univerzuma. Teško je reći hoće li svijet postati bar malo bolji, ili hoće li se ljudi vratiti u Crkvu, ali sasvim sigurno će biti sretni jer će raditi ono za što su stvoreni – da svojim životom slave Boga i da budu u njegovoj prisutnosti.
Vrijeme je...
Mi smatramo da moramo prvo postati savršeni da bismo došli Bogu, no Isus je više zainteresiran za našu ljubav nego za naše savršenstvo. To pokazuje na primjeru Tome koji sumnja i Petra koji ga je zatajio. On im to ne uzima za zlo jer zna da ga oni vole i štuju i Isusu je prvenstveno važna naša ljubav.
A što je nama važno? Poznajemo li mi uopće Isusa? Znamo li mi s kime razgovaramo?
Možemo se ljutiti da Bog ili netko od ljudi u našem okruženju nije napravio za nas što smo očekivali, no možda bismo se bolje osjećali da zahvaljujemo Bogu za sve što je napravio za nas kao i za one ljude koji čine nešto dobro za nas. Gospodin nam je u naš život darovao ljude i naš životni stil časti i ljudskosti može biti nadopunjen kroz darove tih ljudi koje nam je stavio u život. Vrijeme je da počnemo primjećivati ljude oko sebe, darove koje nam nose i prihvaćati ih s ljubavlju. Jer naposljetku, kada se sve zbroji i oduzme i kada se podvuče crta, jedino je važno „biti čovjek“. I dobra vijest je da je to danas ponovo u modi.
Autor: Marijana Petir