Vjeruj u sebe, glavu podigni!

Moj glas za Nadu i Lijek

Listopad je mjesec osvještenosti o raku dojke. Volim gledati plakate izložene na trgovinama, ružičaste vrpce ili bedževe na kaputima i ružičaste ručnike koje igrači američkog nogometa zataknu za svoje pojaseve. Ali nisam to oduvijek voljela...

Danas osjećam duboku zahvalnost prema mnogim ženama koje su tijekom godina podijelile sa mnom svoje priče o borbi s rakom dojke. Mnoge su došle na moje koncerte tražeći utjehu, čak i ozdravljenje, koje može donijeti glazba. U početku sam bila uplašena, nisam znala što reći, niti kako se nositi s tom patnjom. Ponekad sam poželjela okrenuti glavu na drugu stranu ili zakopati se u pijesak - poput djeteta koje misli da, ukoliko zatvori oči, čudovište neće biti stvarno. Ponekad sam samo plakala, osjećajući se bespomoćno i obeshrabreno, moleći se Bogu u tišini svojega srca da donese ozdravljenje.

Kada je moj otac preminuo od tumora mozga, slomila sam se i prepustila strahu i patnji. Godinama sam pjevala sa suzama u očima, osjećajući žalost i tugu, prihvaćajući svoje životne križeve, puštajući da me slome sve do te mjere da više nisam mogla nastaviti dalje. Naivno sam odbila ostaviti to iza sebe, čak i dok sam pjevala dan za danom, godinu za godinom o Kristu koji dopušta Šimunu da mu pomogne nositi križ do Kalvarije.

Lekcija hrabrih i odvažnih žena

Međutim, tada sam počela susretati (i primjećivati) žene koje su odbile patiti u tišini i samoći – hrabre i odvažne žene nevjerojatne vjere koje su otvoreno govorile o svojim bitkama i svojoj odlučnosti da te bitke dobiju. Žene koje su odlučile moliti podignute glave – s velikom radošću i ljubavlju prema životu – koje su u svojim dušama prigrlile iscjeliteljsku snagu Božje prisutnosti, žene koje se nisu bojale svojih vlastitih snaga.

Žene poput moje prijateljice Sue koja je izgubila bitku s rakom gušterače, ali koja je imala vjere i koja je sve do posljednjeg daha zadržala osmijeh na svom lijepom licu. Iako je njezin život prebrzo završio, ona ga je proživjela i nije se bojala Svjetla i Nade koje je nosila u svojoj duši. Žene poput mojih prijateljica Linde i Ljiljane koje su prekrasne i zabavne, stvarne i autentične, koje su me naučile da nema vremena ni koristi da budemo drugačiji nego baš onakvi kakvi jesmo – stvoreni da ŽIVIMO u predivnom Božjem vrtu, a ne tratimo vrijeme u njemu ili zatvaramo svoje oči i odbijamo vidjeti sve što nam život nudi. Žene poput Jennifer i Gianne koje vode bitku protiv raka pukom snagom neodustajanja.

Širite Ljubav i Svjetlo

Za sve njih, i sa svima njima, i ja sam odlučila podići svoj glas kako bih pomogla ovim predivnim ženama da budu Nada i Lijek koji želim vidjeti u svijetu. Govorim o tome na svojim koncertima, organiziram prikupljanje sredstava prodajom promotivnih ružičastih majica, a snimila sam i video poruku ženama u Hrvatskoj.

Molim i vas, svoje prijatelje i fanove, da mi se i vi pridružite... Sa svojim talentima, sa svojom vjerom, donoseći radost života i svoju zahvalnost za svaki proživljeni trenutak svog života ljudima oko sebe. Širite Ljubav i Svjetlo koje nosite u svojim srcima. Ne dopustite da nas podijeli strah političkih, kulturnih, rasnih ili vjerskih razlika – svi trebamo Nadu i Lijek neovisno o našim životnim okolnostima. To je ono što se od nas traži. To je ono što vjerujem da nas Krist uči.

Autor: Tajči Cameron

Objavljeno: 23. 10. 2013. u kategoriji Kolumne