U početku bijaše Riječ

Nadam se da ovaj tekst nisu otvorili samo oni gladni još jedne egzegeze slavnog Ivanova proslova. Nisam egzeget. Imam još uvijek problem reći za sebe i da sam teolog, unatoč tome što sam završio studij teologije. Trudim se biti teolog. Možda je bolje tako napisati. Naslov ovoga teksta, svjestan sam, može nekoga navesti da pomisli kako želim tumačiti pismo iz pozicije onoga koji je već tu nešto skužio. No, to nije moja namjera. Stavio sam ovaj naslov jer bih želio da u početku moje pustolovine pisanja za Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije bude Božja Riječ. Želim započeti s Bogom.

Samo – Krističan

Nije lako stvari započinjati s Bogom. Još uvijek se s tim mučim. Nadam se da se nećete sablazniti ako kažem da mi je molitva jedna od najmučnijih aktivnosti. Traži cijeloga mene – moju koncentraciju, moje vrijeme, moju iskrenost. Vjerujem da ste svi, kao učenici i studenti, prije nekog važnog ispita nekada doživjeli da vam je u tim trenucima sve bilo važnije od učenja. Sve biste napravili prije i radije. Majka vas inače mora moliti danima da očistite sobu, ali pred neki važni ispit, očistite je sami – samo da ne morate učiti. Tako se često događa i s molitvom. Često nam je sve važnije od molitve i od druženja s Božjom riječju. Nekada Božju riječ zanemarujemo zbog brojnih dobrih i plemenitih aktivnosti u koje smo se uključili, ali to svejedno može biti zamka koja nas prije dovodi do toga da budemo samodostatni (i samodopadni), a ne i samoKristični. Druženje s Božjom riječju je ključno ukoliko želimo poprimiti Božji duh i postati glas Božji u pustinji (ili na stranici pastorala mladih). Druženje s Božjom riječju je konkretan izraz ljubavi prema Bogu koja nas, 'dobre katolike', čuva od toga da ta ljubav ostane samo na razini ideje i lijepih riječi.

Božja riječ kao poziv na samokritičnost

Božja riječ je ujedno i zrcalo koje nam pomaže da se vidimo u pravom svjetlu. Čini mi se da nama katolicima općenito nedostaje zdrave samokritičnosti. Ponekad opasnost i probleme vidimo svugdje i u svakome umjesto u nama samima. Stoga ću se truditi u svojim tekstovima ponekad propitati neke crkvene i vjerničke stvarnosti i prakse. U duhu te samokritičnosti želio bih ovim prvim tekstom upitati (sebe i) vas: nakon nekog posla, nakon nekog našeg djela možemo li reći da je 'u početku (tog djela) bila Riječ'? Koliko, kao kršćani, započinjemo s Riječju? S iskrenim predanjem Bogu, s povjerenjem u njegovo vodstvo i željom da ostvarimo njegove, a ne svoje ciljeve?   

Tko sam ja?

Za kraj samo nekoliko crtica o meni. Tko sam ja? Katolik, Hrvat, splićanin koji odnedavno ima zagrebačku adresu. Zaposlen sam na Laudato televiziji koja će, ako Bog da, s emitiranjem krenuti od Božića. Jedan sam od osnivača inicijative 'Hrvatsko nadzemlje' za koju ste možda čuli. Autor koji me najviše oduševljava zove se G.K. Chesterton, a žena koja me najviše oduševljava je moja žena Diana. Dvije godine smo u braku i imamo jednogodišnju kćer Noemi. Ako me želite bolje upoznati pitajte moju dragu – ona me ionako najbolje poznaje. Ova kolumna neka bude poticaj za promišljanje i meni i vama. Nadam se da će moje iskustvo (pa i ono malo znanja koje imam) biti nekome od pomoći.