Vrijeme je za odluku

Čovjek je prisiljen ili, bolje rečeno, za čovjeka je nužno da svakoga dana donosi odluku o nečemu, bira da ili ne. Bilo da je u pitanju manja stvar kao ustajanje ujutro na fakultet ili posao, ili ona veća kao što je odabir samoga fakulteta koji želi pohađati ili posla koji želi raditi. A što kada dođemo do one točke u kojoj više ni sami ne znamo što odabrati? Do one točke kada nam je sve u magli i kada nam se svaki odgovor i odabir čini krivim? Koga pitati za smjernice i pomoć?

''Samo me strah da se ne umoriš od naših lutanja i naših padova...'' Ove riječi pjesme savršeno opisuju osjećaj koji nas obuzme kada odabiremo krivo, kada padnemo radi svojih krivih odluka i svojih ponekad sebičnih razloga. Taj strah koji u većini slučajeva nudi sve, samo ne pomoć; strah koji nas tjera da odustajemo; strah koji nam ne da da danas ustanemo na fakultet jer smo lijeni; strah zbog kojega pomislimo da nećemo moći taj dan dati od sebe onoliko koliko je potrebno; strah koji nas odmiče od onoga što želimo biti u životu jer pomislimo da je taj put pretežak za nas i da ga nismo ''dostojni''. Strah od samih sebe! Što kada se počnemo plašiti svega što nam srce želi i na što nas navodi?

Da ili ne? Odluči. Sada!

Mi ljudi smo nekada stvarno tvrdoglavi kada je riječ o nečemu što ne želimo, a tako malo uporni kada je u pitanju ono za što smo predodređeni. Nedostaje nam one hrabrosti koja nam je potrebna za borbu sa samim sobom. Kada bismo krenuli brojati koliko nas je samo puta kritika drugoga demotivirala, sam taj broj bi nas demotivirao. Odakle onda crpiti motivaciju koja nam je potrebna za ići dalje? Odakle kada smo u današnjem svijetu okruženi više-manje negativizmom i onim lošim?! Uporno se pokušavamo odlučiti za nešto što će nas ojačati između dviju slabih opcija, između dviju opcija koje su rukom opipljive i koje su ''sigurne''. Ne bih htio ulaziti u dubinu naših problema jer bi samo zadiranje stvorilo dodatan problem, stoga ću se vratiti na početak i na ono oko čega se vrti sve ovo - da ili ne.

Kako bismo lakše razlučili problematiku pravoga odgovora, moramo se udaljiti od svega i sagledati širu sliku. Što je to što uporno propuštamo i što nam toliko izmiče iz ruku? Koji je to detalj zbog kojega se svaki odgovor u konačnici čini krivim? To je ona ODLUKA koju izbjegavamo. Odluka o predanju svega svojega Onome koji sve i stavlja pred nas. To je ona odluka koju stavljamo pod tepih jer smatramo da još nije vrijeme za nju i da ima još dosta do toga. A što ako se svako naše pitanje vrti oko toga je li to po Njegovoj volji? Sigurno smo pali mnogo puta samo zbog toga što nismo zatražili onu ruku koja će nam pomoći pri održavanju ravnoteže; onu ruku spasa koja je stalno ispružena, a koju odmičemo jer nam smeta.

Da preformuliram rečenicu s početka. Čovjek je pozvan svakoga dana donijeti odluku. Odluku o da ili ne Onome koji nam nudi pomoć. I koliko god se nekada činio težak onaj odgovor i put koji nam On nudi, moramo znati da je On taj koji nas poznaje bolje od nas samih. I da je, koliko god se nama naš teret činio težak, On taj isti teret ponio prije dvije tisuće godina. I koliko god nam se nekada čini da je uzaludno i da nam nema druge nego odustati, sjeti se da, kada je On visio s onoga hladnog drveta križa i u bolima zavapio: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!'', zavapio kako ti nikada ne bi morao te riječi izgovarati sam.