(Ne)važnost ideja

Ima ona misao koju netko jednom reče: kako se danas uči na sveučilištima, tako će se sutra živjeti na ulicama. Nedjelja koju slavimo svetkovina je Presvetog Trojstva. Presveto Trojstvo temeljna je istina/dogma kršćanske vjere od koje sve počinje. Glavni kriterij po kojemu se prosuđuje je li netko kršćanin ili nije upravo je to – vjeruje li netko u Presveto Trojstvo. Ne u tri boga, nego u jednoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Tri osobe jedne božanske naravi.

Kada čuje nešto takvo kao ideju, običan čovjek može se pitati kakve to ima veze s mojim konkretnim životom? Nije li moj život s tim ili bez toga isti? Za kršćanina svakako ne. Ako se vratimo na ovu početnu misao, vidjet ćemo da je ona duboko istinita. Sve promjene/revolucije koje su se dogodile u svijetu nisu se dogodile same od sebe. One su plod (ili posljedica) nečije početne ideje, zamisli, odnosno pogleda na život i naučavanja. Jedna od tih „revolucija“ zasigurno je ideja Presvetog Trojstva. I ne samo ideja, nego je to jedna od najdubljih istina, odnosno zbilja istinitija od bilo koje druge zbilje zato što ćemo, nadam se, nakon ovozemaljskog života svi baštiniti život, odnosno imati udioništvo u životu Presvetoga Trojstva. To je bila jedna od temeljnih oznaka „kršćanske revolucije“ (revolucije u pozitivnom smislu). Jer to nije tek ideologija gdje se ljudi okupljaju oko neke ideje koja onda služi kao zajednički nazivnik pa im postaje izvor njihova bratstva i jedinstva. Ta „ideja“ Presvetog Trojstva dovela je do promjene načina života tolikih.

Revolucija ljubavi

Bog je u sebi obitelj. Vjerovanje da smo svi djeca jednog te istog Oca Stvoritelja, u Sinu nas uzima za svoju djecu te posvećuje i ujedinjuje u Duhu Svetom učinilo je „revoluciju“. Od tada ovaj svijet više nije isti. Tada se po Duhu/vjeri rađaju mnogi koji potpuno drugačije promatraju ovaj svijet i ljude. Svaki čovjek nosi u sebi sliku tog istoga Boga i ako potječe od istoga Oca znači da ga/ju mogu smatrati bratom/sestrom.

Kada je kršćanstvo došlo na ovaj svijet, to je bila revolucija ljubavi. Bog je ljubav. Zato su već prvi kršćani bili ti revolucionari – mole za one koji ih progone, ljube one koji njih mrze, blagoslivljaju one koji ih proklinju. Jedna „ideja“ Presvetog Trojstva, Boga ljubavi, Oca sviju nas, imala je za posljedicu to da se prekine krug zla. Uza sve razlike Židov-Grk, rob-slobodnjak, crni-bijeli, one se mogu premostiti. Stojimo u istini, ali zato ne dopuštamo da nas mržnja izjede, da nas razlike dijele. Tu će se uvijek naći prigovori da su nekada baš dogme bile uzroci podjela i ratova. Uvijek postoji raskorak između ideala i ljudi koji žive. Istina je nešto za što se valja boriti. Dok se nije došlo do Vjerovanja koje molimo, pa i nakon toga bilo je puno sukoba, podjela i krivovjerja. Zašto Crkva cjepidlači oko nekih „sitnica“, apstraktnih dogmi?  Gilbert Keith Chesterton u svom Pravovjerju lijepo uočava: „Radilo se o sitnici; no sitnica je sve kada održavate ravnotežu… Kada jednom pustite da neka ideja postane manje utjecajna, druga će postati odviše utjecajna… Ovdje je dostatno prisjetiti se da, ako se načini neka mala pogreška u doktrinama, mogle bi se prouzročiti velike i grube pogreške u ljudskoj sreći.“ Neka nam izvor našeg života Bog Otac, Sin i Duh Sveti bude izvor radosti, ljubavi i stajanja u istini. Pomogla nam na tom putu najuzvišenija kći Oca Nebeskog, Blažena Djevica Marija. Amen.