Bog koji se krsti!

Današnje prvo i drugo čitanje, za kraj Božićnog vremena naglašavaju kako je Isus Krist došao na svijet, da se Bog uprisutnio. Prvo čitanje to najavljuje, a drugo potvrđuje. Proslavivši Božić danas slavimo Gospodinovo krštenje, dan, događaj kada je Ivan Krstitelj s mnoštvom krstio i Isusa na rijeci Jordan. Njemu, jasno je, krštenje nije bilo potrebno jer je Bog, bez grijeha je Ponizio se još jednom za nas, za mene, za tebe, za čovjeka da nam pokaže put, da nas izvede na pravi put. Postao je čovjekom i izabrao životni put koji je svima nama uzor.

Najava Mesije – Isusa iz Nazareta

Evanđelje nam govori o Ivanovoj najavi Mesije – Isusa iz Nazareta te o samom događaju krštenja. Najprije saznajemo kako su neki mislili da je Ivan mesija, čak možemo zaključiti da su se tome i nadali i priželjkivali. Ljudski gledano, Ivan bi bio savršeni mesija. Puno moli, živi u pustinji isposničkim životom, a kada trebam savjet, pomoć ili nešto slično mogu mu doći. Ako ga ne trebam, ne smeta mi. Taman! Ali, on ipak nije mesija, on samo njega najavljuje! Isus je Mesija. Među ljudima je, stalno naviješta, propovijeda, opominje, potiče. U društvu je s bludnicama, carinicima, grešnicima, njima naviješta Evanđelje. Oni se popravljaju, i onda ih hvali. On je stalno tu i govori, poziva na promjenu, to mi je naporno, više mi odgovara mesija koji je daleko, kojemu dođem kad ga trebam, a ne smeta mi stalno. Naravno, ljudski gledano bi to bilo idealno, ali ipak je Isus Mesija, ipak je on Bog.

Bog koji se krsti!

Zavirimo malo u samo njegovo krštenje i uočimo kako se razvija događaj. Dok se krstilo mnoštvo, kršten je i Isus. Sveto Pismo nam piše da je on molio. Uz svaki važan događaj ili javni nastup Isusa dolazi molitva. Isus stalno moli, stalno razgovara s Ocem. On je pravi Bog i pravi čovjek, ako je njemu toliko potreban razgovor s Ocem, koliko je tek nama ljudima… Pozvani smo stalno biti u molitvi, moliti svaki dan, započeti i završiti dan molitvom. Sljedeći korak u događaju krštenja je silazak Duha Svetoga. Duh nije sišao na Isusa dok je ležao, spavao, bio pod vodom, nego dok je molio. Poziv je to i nama, da u molitvi otvorimo svoje srce, svoju dušu kako bismo mogli dopustiti da Duh Sveti ispuni i naše srce, naše biće. Iskrena molitva, ustrajna molitva, stalna molitva otvara u našem srcu mjesta za Boga, za djelovanje Duha Svetoga čije smo darove u sakramentu svete Potvrde primili, a koje nerijetko spremimo, zaključamo i držimo na sigurnom. Baviti se darovima koje smo dobili, raditi na njima, a razvijati ih, teško i naporno pa nije baš privlačno. A molitva i silazak Duha vode nas do govora s Bogom, do njegovih riječi. Nerijetko čujemo da se Bog meni javi, da mi govori, da mi da znak vjerovao bih, išao u crkvu ili nešto slično. Ako postoji neka mi da neki znak. Čak i ako smo u crkvi, nekada to pomislimo. A sam Isus nam daje primjer i pokazuje kako doći do Božje riječi, do Božjega glasa, do prepoznavanja Božje volje u našem životu. Mi bismo to prvo, a Isus, Sin Jedinorođenac prvo moli, pa Duh silazi pa mu Otac govori. To je i nama poruka, ako želimo čuti što nam On govori, trebamo se poniziti, moliti, biti ustrajni i otvoreni. Pitanje je koliko smo za to spremni, jesmo li spremni moliti svaki dan? Često gledamo puno televizije, ljenčarimo, ništa ne radimo, a teško je moliti.

Dati prioritet onome što ispunjava staklenku mojega života

Na satu filozofije profesor je držao predavanje. Na početku sata podigao je veliku, praznu staklenku, stavio je na stol i napunio teniskim lopticama. Potom je upitao studente smatraju li da je staklenka puna. Da, puna je, složili su se studenti.

No, profesor je tada u staklenku usipao punu šaku manjih kamenčića koji su popunili prostor između teniskih loptica. Upitao je studente smatraju li da je sada staklenka puna. Složili su se da jest.

No, profesor je tada uzeo posudu punu pijeska i nasuo pijesak u staklenku sa lopticama i kamenčićima. Pijesak je popunio praznine između loptica i kamenčića.

Potom je opet upitao studente smatraju li da je sada staklenka puna. Da, sada sigurno jest, zaključili su studenti. Nije bilo potrebe pitati je li sada staklenka puna.

„Želio bih da ovu staklenku zamislite kao svoj život – teniske loptice kao stvari koje su važne, poput obitelji, djece, prijatelja, vjere, ljubavi, nade. Kamenčići predstavljaju ono što znate, obrazovanje, posao koji radite, što radite za život. Pijesak simbolizira ono što imate – odjeća, stan, kuća u kojoj živite, automobil, bicikl, motor koji vozite, cipele kakve nosite.

Ako svoj život odmah napunite pijeskom teško ćete pronaći mjesta za kamenčiće, a loptice sigurno neće stati. Treba voditi računa o stvarima koje su ključne za ispunjen i sretan život.

Igrajte se sa djecom. Idite u crkvu, povedite obitelj u crkvu, pronađite, živite vjeru. Ostalo sve dolazi samo od sebe, i što obući i kakav auto voziti.

Pobrinite se prvo za teniske loptice – stvari koje su stvarno važne. Potom za sve ostalo.

Važno je postaviti ispravan poredak u životu, dati prioritet onome što ispunjava staklenku mojega života. Gdje je u toj priči moja molitva? Gdje je tvoja molitva? Obitelj? Prijateljstvo? Neka bude u tvojem životu molitva teniska loptica koju ćeš prvu staviti u staklenku svojega života,kako bi sve ostalo moglo biti na svome mjestu!