Budimo maleni i prihvatimo malene!

Kršćanstvo je radosna vijest – evanđelje. Istinska radost koju naviješta Isus Krist, izvor istine. Izvorna i istinska kršćanska radost je poput dječje radosti – spontana, iskrena, neiskvarena, puna života, otvorena za drugoga i za zajedništvo. Isus je na putu prema svome cilju u Jeruzalemu – muci, smrti i uskrsnuću. Na tom putu želi svoje apostole poučiti o cilju svoga poslanja. Želi dozvati u pamet naum Oca nebeskoga – radosnu vijest. Njegovi ga apostoli ne razumiju u tom svjetlu. Oni razmišljaju ljudski, karijeristički. Žele svoj prostor, svoja mjesta, svoju ulogu i ugodu u Isusovoj blizini. Njihov pogled na Isusovo poslanje nije u skladu s njegovim naumom. Traži od njih poniznost i služenje, ne ropstvo nego slobodu od sebičnosti i oholosti.

Pred njih stavlja dijete. Kaže evanđelist da ga je zagrlio – zavolio je zapravo to neiskvareno i čisto biće koje na život gleda kao na igru, tražeći ljepotu života. Vjerojatno je to dijete baš takvo i bilo oko njih, zaigrano i neopterećeno. Nije ih htio poniziti, nego poučiti. I sam slavi Oca jer je otajstva kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, poniznima i jednostavnima. Apostoli su tražili svoja mjesta i tko je najveći. Isus ih želi razuvjeriti govoreći im da je najveći onaj koji služi. Kako ružno i dužno od Isusa! Razočaravajuće i poražavajuće! Razbio im je sliku kraljevstva, vlasti, časti i moći. Isus zapravo razbija ljudsku sebičnost i sebeljublje. Traži od nas da izađemo iz sebe, da postanemo altruisti. Traži od nas da uništimo sliku u kojoj smo mi u središtu, a da središte postane u drugome. To je istinsko bratoljublje. Svaki egoizam stvara nepravdu, nemire, sukobe i ratove.

Gospodin nas traži da pripadamo slabijima. Poziva nas da dijelimo njihovu sudbinu, težinu života, svu patnju i bol, radosti i osmjeh. Govori da svatko uzme svoj križ. No, moj križ nije onaj koji mi je darovan. On je čak i lagan. Moj križ je križ moga bližnjega. Uzeti križ znači prihvatiti patnju i bol, brige i potrebe moga bližnjega. To je izazov poniznosti i služenja. Uzeti križ bližnjega onda kada je potrebno strpljenje i trpljenje s bližnjim bolnim i trpećim čovjekom – to je izazov poniznosti i služenja. Tako izlazim iz sebe, iz svoje sebičnosti. Tada sam kao dijete spontan i neopterećen vlastitim apetitima karijere i ugode vlastitog života.

Danas u društvu pa i u Crkvi postoje ljudi poput apostola. Slijepci! Zar ne vide i ne znaju da je ljepota istinske radosti kršćanstva u jednostavnosti i dobroti, poniznosti i skromnosti?! Ne u poziciji vlastitog uspjeha i užitka. Odgovornost i zrelost su vidljivi tek onda kada se otkrije ljepota slobode služenja i jednostavnosti. Crkva i kršćanstvo nisu mjesto vlastitog probitka pojedinca, mjesto karijerizma i neprepoznavanja bližnjega, nego mjesto zajedništva i prijateljstva, služenja i slušanja drugih… kako to zvuči čudno i gotovo nevjerojatno, zar ne? Ali, Krist Gospodin traži da budemo maleni i prihvatimo malene.