Jesmo li spremni dati sebe?

Evanđeoski nam odlomak nudi dvije suprotnosti. Prvo Isus govori o pismoznancima i upozorava na njih, govori da oni proždiru kuće udovičke. S druge strane, stavlja upravo udovicu kao uzor davanja. Naglašava da je ta udovica siromašna, dakle osoba koja nema ništa, osoba koja jedva može preživjeti. Žene koje bi ostale udovice nisu imale nikakvih prava te su jednostavno ostale same, siromašne. Koliko je siromašna onda ova bila kad je Isus njezino siromaštvo još i naglasio. Pismoznanci, koji znaju Sveto pismo, pismoznanci koji izgovaraju duge molitve, pismoznanci koji su redovito prvi u bogomoljama, ali pismoznanci koji proždiru kuće udovičke. A upravo udovica je Isusova blaženica, udovica je ona iz blaženstava koja smo slušali prošle nedjelje. Dionici Kraljevstva nebeskog su neznatni, maleni, oni koji daju sve svoje i ne traže ništa za uzvrat, a upravo je udovica dala sve što je imala.

Prepustiti u Božje ruke cijeli svoj život

Udovica je predstavnik siromašnih, obespravljenih, a njoj su suprotstavljeni oni koji imaju što im je potrebno za život i još više. U ovoj situaciji možemo uvidjeti puno širu sliku od udovice koja ubacuje dva novčića. Vidimo kako se odnose prema Bogu oni koji su bogati i oni koji su siromašni. Čim nam je veće bogatstvo, opterećeniji smo njime. Tko mnogo ima, o mnogome i brine, zaokuplja svoje misli oko zemaljskog. S druge strane, siromašniji su bliži Bogu jer ih sam Isus zove svojima i njima se stalno približava. Ovdje on uzima za primjer udovicu koja ubacuje malo, odnosno toliko da manje nije ni mogla. Mogao je za primjer uzeti i nekoga drugog, tko je dao više i zadovoljio davanja prema hramu. No, važniji je ovdje odnos prema Bogu, nego nešto drugo. Ova siromašna udovica svojim činom potpuno prepušta u Božje ruke cijeli svoj život, cijelu svoju sudbinu, svoj dan. Današnji dan jedino je što imamo, živjeti možemo samo danas, a prema nekim izračunima, jedan kvadrant, iznos koji je udovica ubacila bio je iznos s kojim se moglo preživjeti jedan dan. Ako se usudimo na taj način gledati, očito je da je siromašna udovica zapravo u Božje ruke odlučila dati cijeli svoj život. 

Bogu je važan svaki čovjek

Kada bismo školski išli analizirati ovaj tekst, među prvim pitanjima bilo bi tko je glavni lik. Odgovor je siromašna udovica. I sada kad bi tu trebali opisati glavni lik, tko je i što je, nailazimo na problem. Ova naša siromašna udovica nikako nije lik za naslovnice, nije nikako predviđena za vodeću ulogu, zapravo, nije baš osoba za glavni lik. Koje joj je ime, kako je došla u tu situaciju u kojoj se nalazi, kako je živjela nakon tog događaja, je li joj se Bog smilovao, kako je dalje tekao njezin život… Sve su to pitanja na koja nemamo odgovor. Mi bismo voljeli da joj je Isus prišao i ohrabrio ju te joj pomogao, no to se nije dogodilo. Ova siromašna udovica ostaje anonimna, ostaje nepoznata. Nastavlja tiho živjeti svoj život, a jednako tako, ili još tiše i umire. Jedino što o njoj znamo je da je ubacila novčiće za dar. Upravo zbog njezine anonimnosti možemo i sebe poistovjetiti s njom. I mi smo prolazni na ovome svijetu, živimo svatko svoj život, pouzdajući se u Boga, na kraju ćemo jednako tako i poći s ovoga svijeta. U ovom događaju otkrivamo kako je Bogu važan svaki čovjek, svaki život, da On primjećuje svakoga i cijeni svaki čin koji činimo iz ljubavi i vjere. 

Nije važno koliko tko ima, mnogo je važnije što tko sa svojim imetkom radi. Isus, promatrajući one koji su ubacivali svoj dar, nije bio zainteresiran koliko tko daje, već kako tko pristupa i kako daje svoj dar. Nije važna količina, već namjera. Udovica je dala cijelu sebe. Zanimljivo je primijetiti kako Isus nije rekao da ona nije trebala dati, ni u kojem trenutku ne govori se da je materijalni dar nepotreban ili pogrešan. Pitanje koje je potrebno postaviti je: s kojom namjerom ja dajem? Dajem li ja dar da zadovoljim minimum koji Crkva propisuje, ili da umirim svoju savjest ili jer je to običaj? Ili ja želim dati svoj dar da budem dio nečeg velikog? Želim li dati dar jer time želim Crkvi, Zaručnici Kristovoj dati dio sebe?

Imamo li hrabrosti Bogu predati svoj život?

Darovati možemo materijalna sredstva, darovati možemo i svoje vrijeme, darovati možemo mnogo toga na razne načine, ali imamo li na pameti ono što je uistinu važno kod darivanja? Da dajemo dio sebe? Često je naše davanje od suviška. Dajemo drugima dio svojega vremena kada mi želimo društvo, kada nama odgovara društvo, ali kada želimo biti sami, to izvršimo. Kada darujemo novac, jako dobro promislimo hoćemo li mi moći podmiriti sve što trebamo taj mjesec ili tjedan prije nego damo od sebe. A, je li davanje uistinu davanje ako ne osjetim na sebi da sam dao? Gospodin upozorava upravo na davanje samo od suviška, poziva na davanje sebe. Jesmo li spremni dati sebe? Ili naša sebičnost još uvijek nadilazi sve ostalo, uključujući i dar Bogu i dar Crkvi? 

Dar treba biti osoban, od srca, dar treba govoriti da ja darujem sebe. Siromašna je udovica predala Bogu cijeli svoj život, svu svoju imovinu, podrazumijevajući samu sebe. Usudimo li se mi predati sve što imamo? Imamo li hrabrosti Bogu predati svoj život?