Kršćanine - ljubi i daruj!

Danas naši akteri u prvom čitanju i Evanđelju dobivaju tešku, ali i odgovornu zadaću. Potrebno je nahraniti ljude – to je odgovorna zadaća jer smo i sami svjesni da naš organizam ne može baš najnormalnije funkcionirati ako se osjeća pretjerana glad. Ali, zadaća je teška jer neki čovjek iz prvog čitanja ima 20 ječmenih hljebova, nešto kaše u torbi i to treba podijeliti na stotine ljudi. Apostoli pak moraju 5 kruhova i dvije ribice podijeliti na 5000 tisuća muškaraca i zasigurno još toliko djece i žena. Logika nam govori da će netko morati ostati praznih ruku i gladan. Ali zato je kršćanstvo tu da pobije svu našu ljudsku logiku, odnosno da nam pred oči stavi drugačiji način razmišljanja i da nam svima podari hrane za život.

Kako je moguće da danas postoje ljudi koji su gladni?

Isusa slijedi silno mnoštvo ljudi. Uvjerili su se da im on može vratiti zdravlje, dati utjehu, dati Riječ od koje će živjeti. I ljudi ga slijede jer su gladni, jer znaju da samo on može utažiti njihovu glad za srećom, mirom, pa i uspjehom u životu. Nije Isus neki daleki Bog koji ne mari za svoj narod već on prvi pita: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“ Odmah su učenici pogledali svoja materijalna sredstva: imamo 200 denara i evo 5 kruhova i 2 ribice. Ali što ti je to za toliki narod? To je neka ušteđevina za nas, nešto što smo si mi ponijeli na put. Međutim i to je dovoljno da se svi nasite i da im još preostane.

Kako je to moguće? Bolje pitanje je možda: kako je moguće da danas postoje ljudi koji su, pored ovolikog obilja hrane, gladni? Zar i danas imamo samo 5 kruhova i 2 ribice? Hrana je dar, a ne neko naše vlasništvo. Hranu dobivamo od prirode i od svijeta koji nam je stavljen i darovan na čuvanje, obrađivanje i za razvoj čovječanstva. I ono što nas Isus danas želi podučiti jest: ima dovoljno hrane za sve, samo je potrebno znati zahvaliti za hranu, raspodijeliti je i podijeliti. Možda je dobro danas zastati i upitati se koliko često zahvaljujemo prije jela na daru hrane ili nam se podrazumijeva kao nešto normalno da imamo što staviti u usta? Što činimo s onim kruhom za kojega svaki dan molimo u molitvi  Očenaša? Lijepa je gesta koju su činili naši stari, a dobro ju je prakticirati: ako bi kruh pao na pod ili više ne bi bio jestiv, njega bi se poljubilo i onda dalo pticama nebeskim. Jer to je čin zahvalnosti što nam je Gospodin otvorio svoju ruku i podario nam ono što je organizmu potrebno.

Nakon zahvale, hrana se dijeli. Važno je uvijek zadržati stav služenja. Nipošto ne mislim na neko iskorištavanje, nego uvijek imati pred očima ima li moj brat dovoljno hrane, ima li moja sestra uvjete za život, mogu li kako pomoći ovome starcu ili onoj mladoj majci? Jer svatko od nas ima neke svoje darove i mogućnosti i dužan ih je podijeliti. Kao kršćani, mi ne živimo sami za sebe ili samo za svoju obitelj. Ne! Mi smo velika obitelj u kojoj je važno gledati da svakom kršćaninu bude dobro – pa makar on bio moj najgori neprijatelj. Samo takav čin možemo nazvati ljubavlju. I to je naš kruh i to su naše ribice koje možemo darovati drugima, a da nama ništa ne uzmanjka.

I na kraju dogodit će se čudo: još je ostalo 12 košara ulomaka. Tko daje, bez računice i s ljubavlju, dobiva natrag u puno većoj mjeri nego što je darovao. Doista, čudna logika da što više daješ to više imaš. Vjerojatno zato jer je to dar ljubavi. A tko odbija biti voljen? Pretpostavljam da nitko. Stoga, kršćanine, ljubi i daruj.

Često dolazite ovdje i Gospodin će vas nahraniti

Svake nedjelje na slavlju Euharistije događa se slična stvar: prinosimo darove kruha i vina na oltar, na njima zahvaljujemo i na kraju te darove dijelimo. Ponuđeni su svakome tko je čiste savjesti i pomiren s Bogom, ali možda još važnije, sa svojim bratom kršćaninom. Svakoga dana imamo priliku nahraniti svoju dušu. A nadam se da tome svi težimo. Vjerujem da među nama nitko ne oskudijeva barem što se tiče hrane potrebne za organizam. No, je li naša duša već iznemogla od gladi za Bogom? Glad naše duše za Božjim prisutstvom izaziva u nama grijeh: govor mržnje, zavisti i klevete. Nemiri među ljudima su izazvani zato jer mislimo da je dovoljno hraniti dušu za Božić i Uskrs. Ne! Naše ispovjedaonice nikad ne trebaju biti prazne, nego naši kaleži s posvećenim hostijama nek se prazne i nek nas Krist hrani svojim tijelom i bude među nama.

Kaže jedna priča:
Jedan pelikan velikih bijelih krila nastanio su u kamenoj udubini velikoga planinskog grebena iznad mora. Tu se izlegla dva njegova prekrasna ptića: dva mala napredna pelikana, koji su bili vječito gladni. Pelikan se redovito bacao u valove da između grebena izvuče ribu ili školjku kako bi zadovoljio uvijek otvorene kljunove svojih mališana.
Jedne se strašne zime pelikan našao u nevoljama. Kiša i vjetrovi izmjenjivali su se bez prestanka; nije mogao poletjeti. Čim bi se podigao, vjetar bi ga bacio na stijenu. Zbog povrijeđena krila postao je nepokretan. Zato se šćućurio u gnijezdu nad svojim ptićima. Dvojica su mališana otvarala kljun i glasno pijukala: „Gladni smo! Gladni smo!“
Srce mu se kidalo od njihove patnje, pa je učinio što svi pelikani obično čine kad se nađu u krajnjoj nuždi. Komadima vlastitog tijela hranio je mlade.
Tako ih je uz najveću žrtvu spasio da ne uginu od gladi. Na kraju je sam uginuo.
Jedan od mladih ptića onomu će drugom: „Baš dobro, nisam više mogao svaki dan jesti isto meso.“
Na svakoj Euharistiji čujemo riječi: „Uzmite i jedite, ovo sam ja“. Živi Bog nalazi se u prilikama kruha. A Ima ljudi koji, poput pelikana, nahranjeni govore: „Dosadno nam je!“

Naša duša će umrijeti ako se nećemo hraniti Tijelom ili Riječju Božjom. Ovdje se nalazi kruh kojega nikad neće uzmanjkati i to je hrana koja će nas dovesti u vječni život. Stoga, često dolazite ovdje, samo posjedajte u klupe, i Gospodin će vas nahraniti.

Gospodine, oči tvog naroda uprte su u tebe. Ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Hvala Ti što otvaraš svoju ruku, što nam se daješ pod prilikama kruha i vina i što nas do mile volje sitiš. Amen.