Malo više komunikacije…

Kada sam razgovarao sa svojim srednjoškolcima o temi vrednota pitao sam ih imaju li oni koje vrednote u svom životu. To im je bilo malo apstraktno pa nisu znali što točno odgovoriti. Tada sam ih pitao postoji li nešto najznačajnije u njihovu životu, nešto za što bi bili spremni dati i svoj život. Između ostaloga svi su odgovorili da je to njihova obitelj. Istina, nije to bio neki veliki uzorak osoba, ali vjerujem je primjenjivo i kod mnogih drugih mladih.
 

Blagdan Svete obitelji dobra je prilika opet promisliti o važnosti obitelji, bilo u društvu, bilo u svom osobnom životu. Čim se spomene obitelj, ne možeš ne sjetiti se svoje obitelji. U promišljanju o obitelji možemo poći od one Tolstojeve: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način. U svakoj kući, svakom domu i svakoj obitelji moglo bi se naći pregršt problema. Koliko ti je obitelj izvor radosti, oslonca i sreće, toliko je izvor ranjenosti, brige i napetosti. Zasigurno je otegotna okolnost našega vremena, sve više razorenih obitelji, sve više rastava, ranjene djece… Domino efekt čini svoje. Ali unatoč svemu, obitelj nema alternativu. Ona nam je (za)dana odozgor. Isus se rodio, živio i rastao u obitelji. Prema kršćanskoj vjeri Bog je sam na neki način „obitelj“. U konačnici, neke od obiteljskih termina i koristimo za osobe Presvetog Trojstva: Otac i Sin.
 

Već su nam poznati problemi s kojima se susreću naše obitelji – počevši od onih društvenih, ekonomskih, socijalnih, itd… da ne nabrajamo. U ovome razmišljanju o obitelji usredotočio bih se na jedan aspekt koji sam uočio. Radeći i komunicirajući s različitim članovima istih obitelji zapeo mi je za oko jedan jednostavan, ali važan problem. To je nedostatak komunikacije. Čovjeku vjere (pa i onome koji nije) obitelj je, ili bi barem trebala biti, jedna od svetinja. Unatoč tome, u našim obiteljima susrećemo toliko poteškoća od kojih nas mnoge obilježavaju za cijeli život. Vidljivo je da se članovi obitelji vole, trude se i rade jedni za druge. S druge strane, ima toliko nerazriješenih stvari, odnosa i situacija. Zaista, mnoge od njih se čine nepremostive. Ali čini mi se da postoji puno situacija i problema koji bi mogli biti amortizirani, olakšani i riješeni samo uz više komunikacije. Svakako, prvotna je komunikacija s Bogom što je bitan uvjet odnosa u obitelji. Zatim slijedi, ne nebitna, međusobna redovita komunikacija članova obitelji. Naime, živimo jedan vrlo ubrzani ritam života i bujica vremena naprosto nas nosi. Tu smo - živimo jedni s drugima, ali nekada kao da ne živimo jedni s drugima. Ritam nas (od)nosi. Mislim da je potrebno priuštiti redovite izvanredne trenutke komunikacije. To zvuči kao paradoks. Redovito izvanredno. Želim reći – kada se nalazimo u našem redovitom ambijentu i kolotečini, onda smo uvijek u „nekom filmu“. Mislim da je zato potrebno za one članove obitelji gdje postoji problem (i gdje ne postoji) u odnosima ići negdje zajedno, nešto zajedno raditi, malo se maknuti iz ustaljenog ambijenta. I uz to svakako izražavati svoje osjećaje i unutarnja stanja. Puno puta postoji u obiteljima nelagoda vezana uz to. One osobe za koje tvrdimo (i znamo) da ih najviše volimo, često od nas (ili mi od njih) najviše stradaju. Uvijek je netko ili nešto bitnije, uvijek se čini da ima vremena, uvijek „nije sada“ trenutak ili prilika. U redu, ali kada će biti?
 

Nema univerzalnog recepta. Lako je voljeti nekoga na daljinu, najteže je s nekim živjeti. Ali tu smo gdje jesmo. Može nam kao dobra zvijezda vodilja biti: očevi budite sveti Josip u svojoj obitelji, majke budite Marije u svojim obiteljima, a djeco: vama je preostalo biti Isus u svojoj obitelji. Lijepo zvuči…život čeka…Pomogla nam na tom putu Kraljica obitelji – Blažena Djevica Marija.