26. nedjelja kroz godinu

Moderni tabu

U svim društvima tijekom povijesti postojale su stvari kojih se nije smjelo doticati ili spominjati. Naprosto je bilo nepisano pravilo ili zakon da se o nečemu ne govori. Poznato nam je da se to zove tabu. Mi kao emancipirana i napredna civilizacija 21. stoljeća negdje u dubini pomalo s podsmijehom gledamo na te ljude, vremena i civilizacije kao primitivne i zaostale. Mi živimo u vremenu „slobodâ“, kada smo emancipirani od svega. U skladu s našom naprednošću – mi smo civilizacija koja nema tabua. Jesmo li? 

Izvor svih zala dolazi od konkretnog izvora

Ili možda živimo svoj oblik primitivizma zaodjenut u ruho „naprednog čovjeka“? Nema tabua, sve teme su dozvoljene, slobodni smo, tolerantni. Međutim, kada se dotaknete određenih tema, područja, odnosno pojmova onda ćete ipak uvidjeti da postoje suvremeni tabui. To su pojmovi koji modernom, emancipiranom i slobodnom čovjeku paraju uši. Ako ih spominješ bit ćeš etiketiran, šikaniran i označen kao običan ridikul. Jedan od takvih pojmova je – pakao. Nije mi cilj ovdje ni najmanje popularizirati engleskog čarobnjačića Harryja Pottera, ali pada mi na pamet jedna misao. Njegov glavni protivnik, protagonist zle strane je opasni lord Voldemort, zli čarobnjak i najveći negativac. Većina likova iz tog romana toliko strahuje od njega da se ne usude izgovoriti njegovo ime nego ga nazivaju „Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti“. Jedino Harry Potter ne strahuje od toga pa bez ustezanja izgovara njegovo ime. Na to susrećemo pojavu kako likovi iz romana u tom trenutku protrnu, ostanu zgranuti i zabezeknuti. Sličnu pojavu ćete susreti kod modernog čovjeka kada spomenete riječ pakao. Međutim, važna razlika je u tome što moderni emancipirani čovjek neće protrnuti od realnog straha pred zlom, realnom činjenicom da pakao postoji i da prema mnogim viđenjima svetaca (nažalost) nije prazan i da za nas postoji i ta mogućnost. Ne, moderni emancipirani čovjek – kada mu spomenete riječ „pakao“ će protrnuti kao da si spomenuo lorda Voldemorta, ali u kontekstu – kako si se uopće drznuo spomenuti taj primitivni i zaostali pojam i sve nas ovdje uznemiriti nečim takvim.

U svojoj knjizi Dogma i navještaj, papa emeritus Benedikt XVI., Joseph Ratzinger ima naslov poglavlja „Oproštaj od đavla?“ U njemu spominje profesora Staroga Zavjeta Herberta Haaga koji kaže da pojam „đavao“ jednostavno označava grijeh i da je suočavanje s realnom egzistencijom Sotone samo rano-židovska slika svijeta. Zato je u tome nastojao „korigirati“ i tadašnjega papu Pavla VI. Kad podvučeš crtu – čak i teolozi (barem neki moderniji) žele to prikazati samo kao rudimente predznanstvene, pomalo zaostale i primitivne slike svijeta, a i naprosto se ne uklapa u naš kontekst politički korektnog govora spominjati đavla, zlo i pakao. Čak i većina Crkve podlegne pod tu napast – pa ćemo grijeh svesti samo na horizontalnu dimenziju, govoriti samo o socijalnim nejednakostima, društvenim nepravdama i slično. To de facto znači da stvari svodimo na ljudski nazivnik. Treba ukazivati naravno i na te stvari. Međutim, to će činiti i mnoge druge udruge za zaštitu ljudskih (pa i životinjskih) i drugih prava. Ali ako ostanemo samo na tom govoru, gubimo svrhu svog poslanja, jer Crkvi eminentno to područje pripada. Izvor svih zala dolazi od konkretnog izvora – osobe, anđela tame koji ima strašno veliku inteligenciju. I u korijenu svega nalazi se prije svega grijeh, a on nije apstraktna kategorija – nego ima svog Začetnika.

Što učinite jednom od najmanjih, Kristu ste učinili

Nemojmo ljude plašiti Sotonom, nemojmo djecu strašiti paklom. Hmmm… Ovo nije ni najmanje ugodna tema. Međutim, Isus je u evanđelju, kako bi se moderno reklo, brutalno direktan. „Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke u pakao, u oganj neugasivi.“ I meni i vama bi bilo ugodnije da ne moramo o ovome govoriti. Međutim, evanđelje i to stavlja pred nas, pa od toga ne možemo pobjeći. U ovome trenutku u Crkvi je aktualan govor o milosrđu, međutim on ni na koji način ne isključuje ovu temu. Svakako paraju uši Isusove riječi: „Ako te ruka sablažnjava odsijeci je.“ Mislim da nam je već zdravorazumski jasno da te riječi ne možemo doslovno shvatiti jer bismo svi onda hodali vrlo sakati. Sukladno tome ne bismo mogli više ništa dobra učiniti. Ali velik ulog je u igri. Pa i da doslovno shvatimo – život vječni koji traje – vječno – vrjedniji je od nekog uda. Ali jasno nam je – ako nam je Bog već dao osjetila i udove – oni su kao prozori ili kanali duše i valja ih koristiti na dobro. Kada se govori o zlu, đavlu i paklu (već nam ti termini teško sjedaju na dušu – koliko su onda te stvarnosti zaista strašne) postoje ekstremi. Prvi ekstrem je da se uopće o tome ne govori. Đavao je tu dobio, sve je dopušteno, ne možemo detektirati jer uopće ne razmišljamo o tome. Ali postoji i drugi ekstrem, da se previše govori o tome. Ne da ne bi trebalo govoriti, ali ako previše govorimo o tome opet zlu otvaramo prostor, više nego što bi trebalo, i onda se više bavimo đavlom negoli Bogom, Božjim i dobrim stvarima. Također sindrom našeg vremena – konstantno crnilo, pesimizam itd.

Uvijek je temeljni motor i motiv kršćanskog života Božji poziv i Božja ljubav te naš odgovor na njih, ne strah od pakla. Ali ne smijemo zaboraviti da s druge strane imamo prelukavog neprijatelja koji kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre i da na svakom uglu postavlja stupice. Zato o tome treba govoriti, na jedan zdrav i uravnotežen način. Ali jasno, bez zamagljivanja, onako kako i evanđelje to donosi. Jedini način kako zlu suziti prostor i boriti se protiv njega nije dakle stalno bavljenje zlom i proučavanje njegove taktike – nego molitva, sakramenti i ljubiti u svakodnevnom životu – male stvari. Što učinite jednom od najmanjih, Kristu ste učinili. Krenimo tim putem i držimo ga se. Neka nam na tom putu pomogne Žena koja je staroj zmiji glavu satrla – Blažena Djevica Marija. Amen.

Autor: vlč. Josip Mudronja

Objavljeno: 27. 09. 2015. u kategoriji Duhovne misli