Stanimo, ustanimo, obazrimo se!

Nešto što mi je privuklo pažnju dok sam čitao ulomak iz Baruhove knjige jest količina glagola koji se pojavljuju u tako malo redaka. Možda djeluje banalno, ali hebrejski je jezik vrlo slikovit i prepun radnji pa zato njegovu osnovicu čine glagoli. Zašto je to važno za ovaj tekst i za ovu nedjelju došašća? Mislim da će samo nabrajanje tih riječi odgovoriti na ovo pitanje: skini (haljinu tugovanja), odjeni se (ljepotom Božjom), stavi (vijenac slave Božje), pokazat će Bog, dat će ti ime; ustani, stani, obazri se (Jeruzaleme) itd. Ovo je samo njihova polovica, a već vidimo kako su svi u nekakvome pokretu i kako nas vode k aktivnom odnosu s Bogom, tj. ne pretpostavljaju dokoličarenje. Baruh nas upućuje kako iščekivati Gospodina: skini sa sebe tugu, odjeni se ljepotom Božjom, ustani, pogledaj, slušaj, obazri se, osvrni se oko sebe! Ali ne piše on to u nekoj idiličnoj situaciji, nego tješi narod koji se nalazi u očaju, tj. u ropstvu izvan svoje zemlje. Odmah nakon toga, čitanje nas psalma vodi dalje: iz ropstva u slobodu – opet hod i koračanje, a još k tome i pjesma Bogu: ''Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja''. Prepotstavlja se da je ovaj psalam nastao u vrijeme izlaska Izraela iz babilonskoga sužanjstva pa je jasno zašto su svi tako radosni, a opet ne vjeruju svojim očima što se događa: ''Bilo nam je ko da snivamo''. Gospodin ih je obradovao jer se povijest ropstva i tuge pretvorila u radost povratka kućama i svojoj zemlji. Oni koji su dugo bili protjerani iz domovine, oni koji su trpili i sijali u suzama u tuđoj zemlji, sada s Bogom koračaju kući i spremaju se za susret radosti.

Prepoznati ono što je čisto i besprijekorno

Nakon toga dolazimo do Pavlove poslanice Filipljanima koja nas vodi na još jedno putovanje. Bog je u nama započeo dobro djelo i želi ga dovršiti do dana Krista Isusa. Nije to bilo kakvo djelo, nego apostol piše da se to djelo ispunja rastući u ljubavi, sve više u spoznaji i pronicanju onoga što je na hvalu i slavu Božju. Djeluje prelagano i idealno u odnosu na čitanja iz Staroga zavjeta? Možda na prvu loptu da, ali Pavao je ovu poslanicu uputio zajednici iz čijega je grada bio izbačen, nakon što su uhapsili te pretukli njega i druge apostole pa ih bacili u tamnicu zbog lažnih optužbi. Unatoč tome, on je ponosan na tu zajednicu i bodri ih u ljubavi Kristovoj da, usprkos lošim događanjima i nevoljama koje su zadesile tu Crkvu, ne očajavaju nego prepoznaju ono što je čisto i besprijekorno za dan Božji, da bi svi postali plodosni. 

Odlučimo hodati s Gospodinom

Gdje će se očitovati ti plodovi i zašto se bitno aktivno pripremiti? Evanđelje nas vodi u smjeru Ivana Krstitelja i skoroga Kristova dolaska koji želi dati svoj odgovor na ljudska traženja. U prvih par redaka navode se imena tadašnjih vladara i moćnika, što je bilo od ogromne važnosti za povijesno svjedočanstvo Isusova života na zemlji, i onda slijedi jedan rez – odjednom pustinja, mjesto koje je u Bibliji slika krize, ispita, mjesta nepogodnoga za dugo prebivanje. Putujući kroz tu pustinju, tlo nepogodno za život, Ivan Krstitelj naviješta Život, Gospodinov dolazak i Njegovu ruku u našoj povijesti. Svaka naša uzbrdica i depresija, svaka naša krivudavost i hrapavost, nevolje i ropstva, sve će to dočekati spasenje Božje. To su plodovi adventa i na to nas pozivaju ova čitanja. Ako ćemo pasivno stajati sa strane i čekati da se nešto dogodi, spasenje će proći a da nećemo toga ni biti svjesni. Ako odlučimo hodati s Gospodinom i pripremati se za Njega ad-ventus = do dolaska, onda ćemo i u najgorim situacijama, u najžalosnijim scenarijima, u skandaloznim i naizgled bezizlaznim porazima naići na slavu Božju jer ''svako će tijelo vidjeti spasenje Božje''. Stanimo, ustanimo, obazrimo se, ogrnimo se plaštem Božje pravednosti i On će nas pratiti svojim milosrđem.