Isusa svlače

Nakon teškog puta isprepletenog udarcima, uvredama, padovima i toplim i nježnim, ali zato nimalo manje bolnim i mučnim susretima s dragim osobama, Isus se popeo na goru Kalvarije. Čini se da je put došao kraju, da je svršeno. No, nije tako. Vojnici Isusa postavljaju da stoji pred narodom željnim senzacije i iživljavanja. Isus stoji i šuti, stoji i promatra. Prije nekoliko dana taj isti narod mu je klicao i slavio ga, a sada ga pljuje, izruguje mu se i smišlja načine kako da ga do kraja ponizi. Koliko kod mu bila teška ta misao Isus se ne zadržava na njoj jer je svjestan čovjekove slabosti, svjestan je njegove povodljivosti i podložnosti grijehu. Svjestan je da ljudi ne mogu vidjeti i shvatiti ono što on uistinu jest, Onoga koji on uistinu jest. Njima je kroz kapljice krvi i znoja koje klize niz njegove obraze neprepoznatljivo i još uvijek nedokučivo lice koje je nedavno na drugoj gori, gori Tabor, sjalo kao sunce (usp. Mt 17, 2).. 

Upravo događaj Tabora, događaj preobraženja Isusu daje snagu i mirnoću dok stoji na gori Kalavarije. Vojnici sa željom da ga do kraja obeščaste svlače s njega haljine i gologa ga izlažu pogledima ljudi, no Isus je miran, nedodirnut tim činom jer je svjestan svoga sinovstva, svoje pripadnosti Ocu. Tjelesno ogoljen istovremeno je ogrnut dostojanstvom Pravednika, dostojanstvom ljubljenog Sina čije haljine su bijele kao svjetlost (usp. Mt 17, 2), haljine koje ne može niti uprljati, a kamoli skinuti ljudska zloća.

Što čovjeka tjera na takvu okrutnost?

Kao zadnje prije pribijanja na križ čovjek čini Isusu još ono za što iz vlastitog iskustva zna da je najteže, nepodnošljivo. To je golotinja i izloženost tuđim pogledima. Što je to u čovjeku što ga tjera na takvu okrutnost, na takvu nemilosrdnost? To je vlastita ranjenost grijehom. Grijeh je taj koji nagrđuje čovjeka, koji ga prlja i tjera da bježi od Boga i od drugih ljudi. Čovjeku je najteže kada drugi vide njegov grijeh i kada ga prokažu drugima, kada ga ogole i stave na milost i nemilost optužujućim pogledima i odbacivanju. U tim trenucima čovjek često niti sam ne vidi više ništa osim vlastitoga grijeha i vlastite bijede te lako pada u beznađe i očaj. 

Teško mu se u takvoj situaciji prisjetiti da i on pripada Bogu, da ima neotuđivo dostojanstvo Božjeg djeteta, nego radije poput prvih ljudi bježi od Božjeg pogleda skrivajući svoju golotinju ili barem pokušavajući ju prikriti tek slabašnim listićima samoopravdavanja ili banaliziranja težine grijeha. Taj bijeg može biti dug, predug... Potreban je ponekad i cijeli život da čovjek shvati kako je taj bijeg besmislen jer umara i na kraju vodi u propast, a Bog koji ga traži pogledom i strpljivo čeka ne čini to kako bi ga kaznio ili ismijao njegovu golotinju, već ga čeka kako bi ga prisjetio da nije gol, da je taj osjećaj samo privid koji mu nameće grijeh kako bi ga odvojio od njegova Stvoritelja. Bog čeka čovjeka da bi ga prisjetio da je krštenjem zaogrnut dostojanstvom Božjeg djeteta, da je zaogrnut Bogom.

Kalvarija – trajni svjedok Božje ljubavi 

Isus je na Kalvariji dovršio proces preobrazbe, čovjek je preobražen u Čovjeka, kralj židovski u Kralja neba i zemlje, Kalvarija iz mjesta boli i smrti u mjesto pobjede života i ljubavi. Kao što je Tabor jednom bio svjedokom Očeve ljubavi prema Sinu, tako je sada Kalvarija trajni svjedok Božje ljubavi prema čovjeku.

Isuse, molim te da i ja, grešan čovjek, svjesna tvoje ljubavi prema meni, dopustim da me povedeš na put preobrazbe koji vodi do potpunoga suobličenja s tobom – u muci, u ogoljenosti i smrti, u uskrsnuću i slavi dostojanstva djece Božje.