Koji je od mrtvih uskrsnuo

"Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša" (1 Kor 15,14). Zastanemo li kratko nad ovom izjavom sv. Pavla, shvatit ćemo svu težinu i značaj tog jedinstvenog i neiskazivoga događaja (upravo misterija!) - uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Težina tog otajstva Kristovoga života postaje još jasnija znamo li kako Pavao u grčkome tekstu rabi pridjev kenós koji znači prazan. Naše je, dakle, cjelokupno vjerovanje bez Kristova uskrsnuća prazno, neispunjeno.

Papa u miru Benedikt XVI. napisao je: "Kršćanska vjera stoji i pada s istinom svjedočanstva da je Krist uskrsnuo od mrtvih. Ako se to izostavi, onda se iz kršćanske predaje može, doduše, sastaviti niz predodžaba, vrijednih spomena, o Bogu i ljudima, o njihovu 'biti' i 'trebati' - neku vrstu religijskoga svjetonazora - ali je kršćanska vjera mrtva." Kristovo je uskrsnuće vrhunac, ali i utemeljenje sve povijesti spasenja: ona je od svoga početka usmjerena prema njemu. Bez uskrsnuća sva Božja djela i riječi kroz povijest gube svoj smisao i postaju upravo prazne. Dapače, bez uskrsnuća bismo mogli sasvim legitimno postaviti pitanje jesu li to uopće bila Božja djela i riječi. Iako je Crkva uvijek Kristovo uskrsnuće shvaćala kao dio jedinstvenoga vazmenoga otajstva, treba imati na umu da bi bez njega smrt na križu bila samo jedan veliki poraz, kojega se dramatičnost očituje u Kristovu vapaju: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Ps 22, 1) Križ bi ostao znakom sramote i najteže kazne, a ne bi bio "jedina nada" kako Crkva pjeva u jednom himnu Velikoga tjedna. Uskrsnuće je Kristovo konačna potvrda i neosporna legitimacija njega kao Sina Božjega, onoga koji je od Oca poslan u ovu dolinu suza kao Jaganjac koji je odnio grijehe svijeta, kao žrtva pomirnica po kojoj smo mi s Ocem izmireni, kao Velikoga Svećenika novoga i vječnoga saveza.

Što pak taj veliki istodobno i povijesni i transcendentni događaj znači za mene danas? Vrlo često izgledamo kao da Krist i nije uskrsnuo, kao da naša vjera završava s Velikim petkom. Vjera u Krista uskrsloga mora biti svakome do nas iz dana u dan oslonac u našem kršćanskome životu, moramo ljudima oko nas prenositi radost i svjetlost njegova Uskrsa. Vjera u njegovo uskrsnuće treba nam uvijek iznova davati snagu u našim svakodnevnim padovima kojima smo kao ljudi podložni. Dapače, samo iz uskrsne perspektive možemo radosni uskliknuti: "O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikoga Otkupitelja" (Hvalospjev uskrsnoj svijeći). Pred tako velikim otajstvom jednostavno trebamo zastati i s Tomom ispovjediti: "Gospodin moj i Bog moj" (Iv 20,28). Samo s vjerom u uskrsnuće možemo doista biti kršćani kojih će život i djelovanje biti utemeljeni i vođeni tim otajstvom u našem ovozemnome hodu prema našem uskrsnuću kojega iščekujemo.