Sveci su najsjajnija svjetla došašća

Došašćem dominira svjetlo koje biva sve intenzivnije blizinom Božića. Moglo bi se reći da su sveci najsjajnije svjetlo Crkve dok čitava povijest iščekuje drugi Isusov dolazak. Ovih smo dana slavili blagdan blaženog Charlesa de Foucalda. Njegov život navješta da Bog može i želi svakoga "zapaliti".

Charles de Foucald se rodio 1858. u Strasbourgu u bogatoj plemićkoj obitelji. U šestoj godini ostao je bez roditelja i bio povjeren majčinoj rodbini. Smrt roditelja učinila ga je nediscipliniranim, agresivnim, lijenim u školi i životu, drskim i često veoma nemirnim. Kako vjerovati u Boga kad je tako nepravedan? Bilo je to dramatično pitanje koje se rodilo u nutrini mlada i uznemirena bića. Razmišljajući o djetinjstvu on priznaje: „Kad mi je bilo 16 godina bio sam pun egoizma, oholosti, bezvjerja, bio sam sklon zlu… U mome srcu nije bilo više niti traga vjere“. 

Bože moj, ako postojiš, daj da te upoznam!

Charles se upisao na vojnu akademiju, a kao podoficir tražio je i dobio dopuštenje da služi u Alžiru. Na njegov život snažno je djelovao rat u Alžiru koji ga je čini se dosta promijenio. Počinje se zanimati za lokalno pučanstvo, njihove tradicije, čak bi i on htio živjeti kao oni, biti blizak mještanima. Da bi mogao bolje upoznati mještane počeo je studirati njihov jezik, kulturu, običaje. Čini se da je u toj želji za upoznavanjem novoga zapravo tražio samoga sebe, svoj identitet i svoj novi život. Tražio je očajnički vjeru jer bijaše nesretan, usamljen, ništavan bez Boga.

Svojoj rođakinji jednom je rekao: „Ti si sretna i zadovoljna jer vjeruješ. Ja tražim svjetlo, ali ga ne nalazim.“ Iako ne vjeruje, moli: „Bože moj, ako postojiš, daj da te upoznam!“ Jednoga dana nakon povratka u Pariz, Charles je otišao pobožnom svećeniku o. Huvelinu te mu rekao: „Došao sam k vama da naučim. Oče, pomozite mi jer ja želim vjerovati, ali ne uspijevam“. Svećenik ga je pomno saslušao, a onda mu s ljubavlju rekao: „Bacite se na koljena, ispovjedite se. Onda ćete vjerovati.“ Charles je učinio kako mu reče o. Huvelin te se nakon mnogo godina ispovjedi, a time je oslobodio srce tereta i smirio savjest. Od tog dana Bog ga je privlačio sve više.

Privlačio ga je toliko da je ostavio sve i kao redovnik otišao živjeti u pustinju Maroka gdje nije želio evangelizirati braću muslimane nego ih ljubiti onako kako je Krist ljubio druge. Godine 1916. biva ubijen od nekih islamskih fanatika. Tako je njegov evanđeoski pothvat izgledao ludo i neuspješno, ali iz njegove mučeničke krvi niknula su Isusova mala braća i Isusove male sestre, redovnička zajednica koja po uzoru na malog brata Charlesa – Karla živi na periferijama gradova i sela, dijeleći sudbinu stanovnika. 

Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 2005. godine.