Duhovne misli

Papa Franjo 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, otvorio je Jubilarnu godinu milosrđa. Katolička Crkva preuzela je tradiciju slavljenja godine milosrđa od Židovske braće. Naime, svakih 50 godina u Izraelskom narodu proglašavala se Jubilejska godina milosrđa. Tada se oglašavala truba (jobel) koja je pozivala narod da se okupi na proslavu svete godine, kao vremena pomirenja za sve. Tijekom njezina trajanja narod je bio pozvan obnoviti dobre odnose s Bogom, s bližnjima i sa stvorenjima, a sve u duhu besplatnosti.

Nešto što mi je privuklo pažnju dok sam čitao ulomak iz Baruhove knjige jest količina glagola koji se pojavljuju u tako malo redaka. Možda djeluje banalno, ali hebrejski je jezik vrlo slikovit i prepun radnji pa zato njegovu osnovicu čine glagoli. Zašto je to važno za ovaj tekst i za ovu nedjelju došašća? Mislim da će samo nabrajanje tih riječi odgovoriti na ovo pitanje: skini (haljinu tugovanja), odjeni se (ljepotom Božjom), stavi (vijenac slave Božje), pokazat će Bog, dat će ti ime; ustani, stani, obazri se (Jeruzaleme) itd.

Došašćem dominira svjetlo koje biva sve intenzivnije blizinom Božića. Moglo bi se reći da su sveci najsjajnije svjetlo Crkve dok čitava povijest iščekuje drugi Isusov dolazak. Ovih smo dana slavili blagdan blaženog Charlesa de Foucalda. Njegov život navješta da Bog može i želi svakoga "zapaliti".

Ponovno ulazimo u vrijeme došašća, vrijeme radosnog iščekivanja Gospodinova dolaska. Netko će reći, nema tu ništa nova. Uvijek iste stvari, uvijek ista slavlja, samo ciklus koji se svake godine ponavlja. No, zanimljivo je kako se Crkva svake godine, prolazeći iste cikluse, slaveći ista slavlja, ponavljajući iste radnje nikada ne umara, nego uvijek iznova uspijeva pronaći nešto novo, nešto lijepo i duboko za onoga tko traži otvorena srca. 

Kako vrijeme odmiče sve se više približava i vrijeme došašća, advent. Lako je to prepoznati oko nas, no na žalost to se ne prepoznaje na ljudima nego na okolini. Prošećemo li gradom ovih dana vidjet ćemo mnoštvo radnika koji postavljaju ukrase na pročelja zgrada i na stupove javne rasvjete. Krenemo li od glavnog zagrebačkog trga prema željezničkom kolodvoru, prvo ćemo se na Zrinjevcu sudariti i zaplesti u mnoštvo lampica koje stoje na drveću zrinjevačkog parka već dva tjedna, a zatim ćemo na Tomislavcu naletjeti na dobro pripremljenu stazu za klizanje s, opet, mnoštvom lampica.

Svima nam je poznato iz kemije da određeni spojevi u određenim uvjetima pokazuju svoja svojstva. Dakle, određeni uvjeti su ti koji pokazuju kakva je neka supstanca ili spoj. Nešto što nismo mogli znati o tom spoju saznajemo ako ga stavimo u određene uvjete. Ni s ljudskim karakteristikama nije puno drugačije. 

Noć. Možda ti misao o njoj nikada nije prošla kroz glavu. Meni se u zadnje vrijeme često provlači kroz misli upravo ta riječ. S razlogom. Noć u sebi krije dosta toga posebnoga. Vrijeme je to kada je tama „najprisutnija“. Zapravo, to je vrijeme kada s najvećom lakoćom čovjek može vidjeti i najmanje svijetlo. Čak i one daleke zvijezde. Pa i samo jednu. Onu prvu. Vrijeme je to kada čovjek voli biti sam i promišljati o sebi i životu. Vrijeme je to kada zastanemo pred sobom i pred Bogom, kada povlačimo crtu i zbrajamo račun dobra i zla kojega smo učinili u nekom vremenskom razmaku.

Isus u evanđelju govori o posljednjim, apokaliptičnim događajima koji će navijestiti dolazak Sina Čovječjega, Mesije. Taj dolazak popraćen je brojnim zastrašujućim i tjeskobnim znakovima na nebu i na zemlji. Želi li nas Krist time uplašiti? Zašto nam uopće o tome govori? Svako malo događaju se neki čudni znakovi kroz povijest; ratovi, terori, ideološki sukobi i progoni, ubojstva, nemiri, gladi, bolesti širokih razmjera, kataklizmički poremećaji… Trebamo li se bojati i živjeti tjeskobno? Ne, nikako! 

Uvijek mi je bilo zanimljivo razmišljati o danima. Što je to dan? Zašto traje koliko traje? Tko mi ga je poklonio? Kako ga ispuniti? Kako ga preživjeti? I čim se odmaknem od onih tehničkih, sasvim logičnih činjenica o danu koje mi govore kako dan traje 24 sata i kako ih ima 7 u tjednu, dolazim do puno zanimljivijih spoznaja o danu. I shvaćam – dan, ta darovana stvarnost u vremenu, nešto je prekrasno.

Evanđeoski nam odlomak nudi dvije suprotnosti. Prvo Isus govori o pismoznancima i upozorava na njih, govori da oni proždiru kuće udovičke. S druge strane, stavlja upravo udovicu kao uzor davanja. Naglašava da je ta udovica siromašna, dakle osoba koja nema ništa, osoba koja jedva može preživjeti. Žene koje bi ostale udovice nisu imale nikakvih prava te su jednostavno ostale same, siromašne. Koliko je siromašna onda ova bila kad je Isus njezino siromaštvo još i naglasio.