Duhovne misli

Uskoro će se održati dugo očekivani izbori za zastupnike u Hrvatski sabor. Jasno je da vjernici, kao i svi drugi građani, ne smiju biti ravnodušni prema dužnosti izlaska na izbore. Treba izaći na izbore i služiti se slobodnim pravom glasa radi promicanja zajedničkog dobra.

Jedan od najvažnijih i najljepših blagdana u kršćanstvu, uz Uskrs i Božić, svakako je svetkovina Svih svetih. Ovaj nas blagoslovljeni dan vodi do istine o vječnome životu i o nama samima. Svetkujemo bogoštovlje u kojemu se spominjemo svih ljudi koji su se tijekom zemaljskoga života pridružili Kristovom životu. Ti su ljudi, ništa manje grešni od nas, pristali na Isusov poziv i svom snagom, umom i srcem prionuli na zadatak ljubavi. Ne radi se tu samo o službeno proglašenim svecima Katoličke crkve, nego o svima onima koji su čak nepoznavajući kršćanski nauk slijedili Krista i Njegov put.

„I on odmah progleda i uputi se za njim.“ Kako ova rečenica zvuči lijepo i snažno, ali pomalo bajkovito i nerealno. Kad čujemo ovako snažne događaje iz evanđelja, onda nam se evanđelje možda čini više kao neka pobožna priča, nego kao nešto što zaista vrijedi za naš konkretan život. Kako bi bilo lijepo da imamo Isusa kao vrstu automata za rješavanje naših životnih problema. Kao slijepac u evanđelju: „Što hoćeš?“ „Učitelju, da progledam.“ I eto, progledao je. Bilo bi lijepo da čujemo pitanje: „Što hoćeš?“ „Učitelju, plati mi kredit.“ I kredit riješen.

Svima je poznato da traumatska iskustva iz djetinjstva uvelike utječu na kasniji život osobe. Primijećeno je da djeca koja su izgubila roditelje češće reagiraju povlačenjem, djeca rastavljenih roditelja agresivnošću, a seksualno zlostavljana djeca češće razvijaju miješani emocionalni poremećaj. Najnovija, pak, istraživanja pokazuju da ljudi izloženi traumi u djetinjstvu, ne pate samo na psihičkoj razini, nego da se i njihov mozak mijenja. 

Imaju li obzira sinovi Zebedejevi? Ili ne znaju što ištu? Traže prva mjesta – razumiju li koju i kakvu odgovornost traže? Biti uz Isusa, piti čašu koju on pije – znači slijediti njegov put. Taj put nije nimalo lagan i jednostavan. Piti čašu s Kristom znači dijeliti s njime njegovu sudbinu. To je put žrtve i muke, boli i patnje, križa i umiranja… Zapravo, to je istinski put ljubavi, iskrene i jedinstvene.

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine promatrao je prolaznike. Neka se djevojčica odjednom približila trgovini i prislonila nosić uz staklo izloga. Kao nebo plave oči radosno su zasjale kad je ugledala jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom je pokazala tirkiznu ogrlicu. ''To je za moju sestru. Možete li je zapakirati kao poklon?'' Trgovac je s nevjericom pogledao djevojčicu i upitao: ''A koliko novaca imaš?'' Ona se podiže na prste, stavi na pult limenu kutiju, otvori je i isprazni.

Isus je u današnjem evanđelju farizejima dijagnosticirao, u maniri velikog doktora, jednu vrlo tešku bolest – sklerokardiju, okorjelo srce. Naravno, ne radi se o fizičkoj ili tjelesnoj bolesti, nego o kamenom srcu koje u Bibliji označava neposlušnost, bezvoljnost i podmuklost. U suvremenom se govoru riječ ''srce'' koristi u prenesenom značenju kao središte osjećaja i empatije pa je tako ''čovjek bez  srca'' netko tko ne suosjeća ili netko tko je nezainteresiran za tuđe brige.

Idu dani, a godine bježe – reći će jedna poznata pjesma. I zaista je tako. Čovjek se niti ne okrene, a već prođe dan, tjedan, mjesec i nova godina kuca na vrata. I tako zapadamo u kolotečinu svakodnevice, u program života koji nas nosi i zbog kojeg često ne uspjevamo prepoznati ljepotu darovanog trenutka, darovanog dana. Vrijedi zastati malo, odmoriti na trenutak i razmisliti – što je lijepo oko mene i što može biti još ljepše mojim zalaganjem?

U svim društvima tijekom povijesti postojale su stvari kojih se nije smjelo doticati ili spominjati. Naprosto je bilo nepisano pravilo ili zakon da se o nečemu ne govori. Poznato nam je da se to zove tabu. Mi kao emancipirana i napredna civilizacija 21. stoljeća negdje u dubini pomalo s podsmijehom gledamo na te ljude, vremena i civilizacije kao primitivne i zaostale. Mi živimo u vremenu „slobodâ“, kada smo emancipirani od svega. U skladu s našom naprednošću – mi smo civilizacija koja nema tabua. Jesmo li? 

Traži se kršćanin. Ne znam jesi li ikada razmišljao o tome kakvo svjedočanstvo daješ drugima oko sebe. Može li netko na osnovu tvoga ponašanja zaključiti da si kršćanin? Nekako mi se čini da nas danas najviše ima, ali samo na papirima. Društvo kao da vapi za kršćanima. Kada bismo više svjedočili da smo to što jesmo ili kada ne bismo osuđivali one što žele svjedočiti da su kršćani, sve bi bilo drugačije. Zapravo, samo je po sebi malo ironično i neshvatljivo kako možemo osuđivati ono što smo mi sami.