Duhovne misli

Kršćanstvo je radosna vijest – evanđelje. Istinska radost koju naviješta Isus Krist, izvor istine. Izvorna i istinska kršćanska radost je poput dječje radosti – spontana, iskrena, neiskvarena, puna života, otvorena za drugoga i za zajedništvo. Isus je na putu prema svome cilju u Jeruzalemu – muci, smrti i uskrsnuću. Na tom putu želi svoje apostole poučiti o cilju svoga poslanja. Želi dozvati u pamet naum Oca nebeskoga – radosnu vijest. Njegovi ga apostoli ne razumiju u tom svjetlu. Oni razmišljaju ljudski, karijeristički.

Učenici su jednom prilikom zamolili Isusa da im „umnoži vjeru“. Gledajući Njegova djela i slušajući Njegove zahtjevne riječi doživjeli su koliko je njihova vjera krhka. Shvatili su da bez snažnije vjere ne mogu slijediti Isusa i biti u njegovoj školi. Stoga su ga usrdno molili: „umnoži nam vjeru, Gospodine“. 

Držim da je ova molitva apostola zapravo i naša molitva. Kada gledamo svijet oko sebe i nova društvena događanja, gotovo ih je nemoguće razumjeti i prihvatiti bez vjere. Bez vjere nas sve te situacije mogu potresti i uznemiriti. No, što je to vjera?

"Što ljudi kažu, tko sam ja?" Pitanje je to koje, ako želimo biti iskreni, svatko od nas bi postavio. Često volimo znati što netko misli o nama. Posebno ako se radi o nekom dečku koji je zaljubljen, pa ga zanima što izvjesna djevojka misli o njemu i obrnuto. Također, kad upoznajemo nove prijatelje, rado bismo znali što oni misle. To smo mi, ljudi. S druge strane, pitanje postavlja Isus i ovo pitanje se ne uklapa u ono što je radio i živio. Nije on odjednom neka zvijezda koju zanima što ljudi govore o njemu, već kao pravi učitelj pedagoški pristupa svojim učenicima.

Ovog ljeta proveo sam prekrasan tjedan sa skupinom mladih volontera iz Palmotićeve u prognaničkom naselju Mala Gorica gdje živi preko dvjesto naših hrvata prognanika – povratnika iz Letnice. Tamo je sve jednostavno i skromno, barake okružene pomalo podivljalom prirodom. Ipak, radost koja se tamo doživi teško se može osjetiti na drugim mjestima, posebice onim urbanima. Obitelji su brojne, bogate djecom i mladima koji su bili glavna meta velikodušnih volontera koji su na kraju duhovno-formativnog tjedna posvjedočili da su puno više primili nego što su dali.

„Ne bojte se!“ Volite li čuti ove riječi? Pretpostavljam da volite. A i tko ne bi volio čuti ovo ohrabrenje u danima svakodnevice kada baš i ne možemo biti skroz u miru. I zasigurno smo željni osloboditi se straha i da nam tako žuđeni mir zavlada u našoj okolini. 

Danas se često može čuti kako su mladi budućnost i da na njima svijet ostaje. Bojim se složiti s tom frazom. Postoji više razloga za to. Nitko od nas nije budućnost niti mi živimo za budućnost. Živimo u sadašnjosti i od nje moramo učiniti nešto kako bismo zavrijedili vječnost, a ne budućnost. Zbog ove fraze često se događa da se mladi, oni koji trebaju uložiti najviše snage jer je najviše imaju, povlače u sebe i skrivaju se iza onih koji se trude umjesto njih. Većina nas neće propustiti zabaviti se za sadašnji trenutak.

Paradoks Isusove stvarnosti jest njegovo sebedarje vlastitim tijelom. Tijelo je njegovo božanska hrana za život svijeta. Besplatni dar koji nam se svakodnevno pruža. Hrana Boga živoga. Blagovanje njegovog tijela nije tek puko ritualno uzimanje božanske hrane. To blagovanje uključuje gozbu, slavlje, radost i zajedništvo. Stol Gospodnje žrtve po kojoj mi blagujemo hranu je stol zajedništva i jedinstva. Iako mnogi jedno smo tijelo… jer svi blagujemo jednako od Kristova tijela. Problem Isusovih sunarodnjaka bio je što su ga „poznavali“.

U čemu je danas sadržan život pravog kršćanina? Sigurno je mnogo toga što nam pada na pamet kada čujemo to pitanje. Po meni - Ljubav sadržava sve. Ta i sam je Isus rekao da su zapovijedi ljubavi iznad svih ostalih! Kada bismo samo uspjeli ljubiti druge, svijet bi se drastično promijenio. Možda ćemo reći da ljubimo svoje bližnje, svoje prijatelje i slično. Hvale vrijedno. Ali što je s ostalima?! Što bi bilo da se radosna vijest uskrsnuća zadržala samo u uskom krugu Isusovih učenika i njihovih istomišljenika? Bila bi to katastrofa veća i tužnija od golgotske.

Danas naši akteri u prvom čitanju i Evanđelju dobivaju tešku, ali i odgovornu zadaću. Potrebno je nahraniti ljude – to je odgovorna zadaća jer smo i sami svjesni da naš organizam ne može baš najnormalnije funkcionirati ako se osjeća pretjerana glad. Ali, zadaća je teška jer neki čovjek iz prvog čitanja ima 20 ječmenih hljebova, nešto kaše u torbi i to treba podijeliti na stotine ljudi. Apostoli pak moraju 5 kruhova i dvije ribice podijeliti na 5000 tisuća muškaraca i zasigurno još toliko djece i žena. Logika nam govori da će netko morati ostati praznih ruku i gladan.

Ponekad se pitaš je li danas moguće živjeti kršćanski? Stvorio(la) si dobre odluke, možda si član neke zajednice mladih koja te nosi u vjeri…, a onda je došlo ljeto i promjena sredine te se pomalo osjećaš usamljen(a) sa svojim kršćanskim stavovima.Ovih dana mi je došla pod ruku ova „Molitva predanja“ iz Pokreta čistih srdaca i odmah mi je došlo na pamet da ako ostvarujemo njezin sadržaj imamo siguran recept za sretan mladenački život. Samo ako svakodnevno pronađemo vrijeme za molitvu, u našim će se srcima roditi radost čiste ljubavi.