Pobožnosti

Bog je mrtav – pomislile su sile tame koje su se na njemu iskalile sa svom zloćom paklenom. Do smrti su izmučili njegovo sveto tijelo. Svemogući Bog ulazi u grob i dopušta da se grob zatvori velim kamenom. Mnogi zločinci su se veselili misleći da su time zaustavili Isusa. Ušutkali ga. Zaustavili njegovu ljubav i čudesa. Zlo urliče i slavi. Pjeva hvalospjeve, uvjereno u svoju pobjedu. Podsmjehuju se govoreći: „Sredili smo onog čudaka, Nazarećanina koji se smatrao Sinom Božjim“. 

Kako nam i piše "Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji", "pučka pobožnost osobito je osjetljiva prema klanjanju Presvetom Oltarskom sakramentu, koje slijedi nakon slavlja mise Večere Gospodnje. Povijesnim procesom, koji u svojim različitim fazama nije razjašnjen, mjesto polaganja smatrano je "svetim grobom". Vjernici su odlazili tamo da bi štovali Isusa koji je, nakon skidanja s križa, bio položen u grob, gdje je ostao oko četrdeset sati.

Završio je posljednji čin Isusova ovozemaljskog života, njegova smrt. Na križu se sada nalazi njegovo mrtvo tijelo koje treba skinuti i položiti u grob. Za to su se pobrinuli Josip iz Arimateje i Nikodem, učenici koji su u tajnosti slijedili Isusa. Iako se evanđeoski tekst kratko osvrće na to kako je Isus skinut s križa, o tome se može štošta reći što može biti poticaj na razmišljanje.

Isus umire. Zašto je Isus morao umrijeti na križu? Zašto i danas patnja nevinih, nedužnih, djece? Križ je znak samoće, nemoći i bespomoćnosti. Ne osjećamo li se i mi ponekad u svom životu kao pribijeni na križ? To su trenuci napuštenosti, prezrenosti, odbačenosti, tjeskobe i malodušja. Križ je voljeti, a ne biti voljen, znati, a ne činiti, ostajati u lošim navikama, gušiti svoju slobodu i slobodu drugih, ostajati u stanju grijeha, ne htjeti biti bolji i drugačiji. Ponekad poželimo križeve ljudi oko nas, naših bližnjih, misleći kako su njihovi križevi lakši ili manji.

Isus leži na križu ruku privezanih uz drvo, dok mu je čavao stavljen na sredinu dlana. Isti taj čavao će za koji trenutak udarcem čekića probosti Isusu ruku i tako ga pribiti na križ!

Nakon teškog puta isprepletenog udarcima, uvredama, padovima i toplim i nježnim, ali zato nimalo manje bolnim i mučnim susretima s dragim osobama, Isus se popeo na goru Kalvarije. Čini se da je put došao kraju, da je svršeno. No, nije tako. Vojnici Isusa postavljaju da stoji pred narodom željnim senzacije i iživljavanja. Isus stoji i šuti, stoji i promatra. Prije nekoliko dana taj isti narod mu je klicao i slavio ga, a sada ga pljuje, izruguje mu se i smišlja načine kako da ga do kraja ponizi.