Zvonko Franc

Vječnost u suzama starca koji je pao

On je samo pao. Teškim je riječima ponavljao – jao. Potrčao sam da mu pomognem. Nikad mi nije bilo teško dosad kad bih vidio krv. Danas jest. Liptala je iz nosa. Dotrčala je i jedna žena. Pomogli smo mu da si sjedne. Jednom je rukom bio oslonjen na asfalt u drugoj je još držao štap. Grčevito.  Došao je do nas i vozač autobusa, pozvao je hitnu. Preko puta kafić, puna terasa ljudi – gledaju, ali se ne miču. Nije za osudu. Nitko ne voli nesreće, ne voli patnju, ne voli krv. Prilaze još dva muškarca. Vodimo ga na obližnju klupu. Dolazi ubrzo i hitna. Pitaju ga jel se čega sjeća?

Ne pristajem na šutnju! A ti?

To što sam samo „običan mali čovjek“ znači da sam nezamjenjiv kamenčić u mozaiku pravednijeg i boljeg svijeta. Bez mog angažmana u toj slici, mozaiku, ostat će rupa, praznina tamnog propusta koju nitko više nikad ne može ispuniti.

Samo se javljam

U moru elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

Mali princ ili kako biti čovjek?

Razmišljao sam o čemu bih vam mogao pisati i dugo nisam našao riječ kojom bih počeo, a onda sam se sjetio jedne stare priče za djecu koju sam čitao kao osnovnoškolac, ali i kao student. Priča je to o Malom princu, no kako sam već zaboravio detalje uzeo sam ju ponovno u ruke i pročitao da se malo podsjetim.

Učitelju, gdje stanuješ?

Priča, ne znam jel' istinita ili ne, pronašao sam je na internetu, ide ovako:

Starac iznemogla lica, star oko 80 godina, svaki dan dolazi u dom za stare i nemoćne kako bi nahranio svoju ženu. Novinar koji je bio u obilasku ove ustanove, bio je zadivljen time kako ovaj starac hrani svoju ženu. Upitao ga je za razlog njenog boravka u domu, na što mu je starac odgovorio da mu žena boluje od Alzheimerove bolesti.
„Pa dobro“, upita ga novinar, „zabrine li se ona ako vi ne dođete na vrijeme s obzirom da ste stari?“