Stožerna krepost pravednosti

Nijedan čovjek ne može živjeti sam, nego je on nužno društveno biće, biće koje živi zajedno s drugima. Sama činjenica ljudskog zajedništva govori da među ljudima postoje nekakvi odnosi. Oni su vrlo različiti jer ne postupamo isto sa svim ljudima, odnosno nemamo sa svima jednak odnos jer neki su nam prisniji i bliži od drugih. Ipak, sa svim ljudima koje poznajemo imamo nešto zajedničko, štoviše i sa svima onima koje ne poznajemo i upravo zbog toga čovjek ima na neki način odnos sa svakim čovjekom. Čovjekove odnose s drugima uređuje pravednost, druga od četiri stožerne kreposti po nauku Katoličke Crkve. Katekizam Katoličke Crkve ovako definira pravednost: "Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjima što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se 'krepost bogoštovlja' (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upućuje da se poštuju prava svakoga te se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra."¹

Pravednost prema Bogu

U toj definiciji uočavamo da čovjek može biti pravedan prema Bogu i prema ljudima. Pravednost prema Bogu naziva se bogoštovljem. Ako se bogoštovlje sastoji u tome da damo Bogu što mu pripada, onda se nužno nameće pitanje što to mi možemo dati Bogu te možemo li mu uopće išta dati. Čovjek naime nema ništa, a da nije primio(Usp. 1 Kor 4,7), a pogotovo ne može dati nešto Bogu što sam Bog ne bi imao. Međutim, premda nitko živ nije pravedan pred Bogom (Ps 143,2), čovjek ipak može dati Bogu svoje srce, čak je dužan ljubiti ga jer ga sam Bog na to zove, a Bog mu ne bi to zapovijedao kada on to ne bi mogao. Iz ljubavi, dakle, izviru bogoštovni čini. U čovjekovom odnosu prema Bogu postoje neke dužnosti kroz koje čovjek postaje krepostan u smislu bogoštovlja. To su npr.: molitva, post, čitanje Svetoga Pisma, razmatranje, liturgijsko štovanje itd. Zajednički nazivnik svih ovih dužnosti jest "davanje dužne časti Bogu."² Međutim, mi Boga ne častimo samo radi njega samoga, već i zato što je to nama samima od velike koristi. Štujući ga, naš se duh podvrgava njemu i time postižemo vlastito savršenstvo - postajemo svetiji.³

Pravednost prema ljudima

Kao što se krepost pravednosti prema Bogu ostvaruje u odnosu čovjeka i Boga, tako se i pravednost prema ljudima ostvaruje u odnosu čovjeka s čovjekom. Odnos čovjeka i Boga jest odnos stvorenja i Stvoritelja, dok je odnos između ljudi samo na razini stvorenja. Tu nalazimo i sličnost i razliku: premda čovjek nije Bog te se prema njemu ne odnosimo kao prema Bogu, on je stvorenje Božje kao i svi drugi ljudi te su zbog toga svi ljudi jednaki u smislu dostojanstva i prava koja im pripadaju. "Svaka istinski odgovorna osoba mora voditi računa o bližnjemu"⁴ te zbog toga "pravednost oblikuje pravu krepost ponašanja."⁵ Dužni smo, dakle, poštivati prava svih i izvršavati, tj. vraćati ono što ljudima pripada. Isto tako, dužni smo učiniti napor da postignemo i ono što nama samima pripada pazeći pritom na jednakost drugih ljudi s nama. Boriti se za sebe i vlastito dostojanstvo te isto tako i za druge od posebne je važnosti kada nas tlači nepravda koju Bog ne voli. S druge strane, pravda je sklad međuljudskih odnosa koja je plod kreposti pravednosti.
 

¹ KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, Zagreb, 1994., br. 1807.
² Romanus CESSARIO, Kreposti, Zagreb, 2007., 155.
³ Usp. Toma AKVINSKI, Summa theologiae, IIa-IIae, q. 81, a. 1.
⁴ Romanus CESSARIO, Kreposti, 134.
5 Isto, 135.