Uskršnji običaji - kulturna riznica Hrvatske

Kršćanski blagdani, uz neizmjerno značenje u životu svakog vjernika, imaju i posebno društveno značenje. Mnogobrojni kršćanski običaji i vrijednosti utkane su u samu bit naroda i njihovih tradicija. I dok se po pitanju božićnih običaja često spotaknemo o kamen komercijalizacije i pokušaja da prebacimo pozornost s poklona, Djedice, božićnih partyja na spomen Kristova rođenja, uskršnji su običaji u svojoj biti ostali očuvani tijekom godina – jednako skromni, lijepi i nadasve simbolični. Riječ običaj označava čin života, rada, ponašanja koji se ustalio u nekoj zajednici koji se kao takav poštuje i prenosi s naraštaja u naraštaj. 

Uskršnja košarica, osim hranom, obiluje i mnogim simbolima. Krist je na posljednjoj večeri učenicima razlomio kruh rekavši im: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje koje će se za vas predati“. Stoga nas uskršnji kruh podsjeća na njegovu muku i neizmjernu ljubav. Kao spomen na tu žrtvu, blagoslivljamo domaći kruh – plod naših ruku i požrtvovnosti. Blagoslivljanjem kruha, poput vapaja u Očenašu, molimo Gospodina da nas daruje kruhom svagdašnjim kako bi mu svakoga dana zahvaljivali na radu koji je urodio plodom. Jaja, šunka, mladi luk i druge namirnice uskršnje košarice, stavljaju se pred Gospodina kako bi nova godina bila plodonosna, ali i kao zahvala za obilan blagdanski stol.

Rađanje novog života

Šarena uskršnja košarica za našim blagdanskim stolom simbolizira šarenilo proljeća – obnovu prirode koja nakon dugog, hladnog perioda doživljava svoj procvat, poput našeg duha koji se obnavlja tijekom korizme. Etnolozi povezuju taj običaj sa staroslavenskim običajem bojanja glinenih jaja kojima su slavili dolazak proljeće. No, s dolaskom kršćanstva, Uskrs i jaja povezuju se simbolikom novog života. Kao što Uskrs nas kršćane oslobađa od smrti, darujući nam novi – vječni život, jaje simbolizira rađanje – stvaranje živog iz neživog. Naši su preci stoga blagoslovom i objedovanjem jaja u uskršnje dane time simbolički 'preuzimali' klicu Uskrsa u svoje tijelo. 

I dok danas koristimo mnoga umjetna bojila, naši su preci bili puno kreativniji u ukrašavanju pisanica koristeći se prirodnim resursima. Crvenu boju dobivali su od korijenja broča, cikle, lukove ljuske ili crvenog radiča. Crnu boju dobivali su od bobica bazge, duga ili čađom, a od kore hrasta proizvodili bi crno-smeđu boju. Korijen koprive, špinata ili poriluka poslužio bi za dobivanje zelene boje. No, kako jaja ne bi ostala jednobojna, u mnogim hrvatskim krajevima razvili su različite tehnike ukrašavanja; najpoznatije među njima su tehnike ukrašavanja biljkama, slamom, voskom ili svilom.

Uz jaja se veže i niz pučkih igara. Najpoznatija je svakako igra 'tucanja'. U nekim se tekstovima navodi kako se "tucanje jajima" spominje još u 14. stoljeću u starom Zagrebu i okolici, no prakticira se gotovo u svim dijelovima Hrvatske. Borba jajima u kojoj jedan borac izaziva drugog sve dok ne pukne ljuska i onaj čije je jaje najmanje oštećeno postane pobjednikom, prema pucanju ljuske određuje hoće li godina biti plodonosna ili ne. 

Ljepota jednostavnosti i punina značenja

I dok danas pisanicama najčešće darujemo djecu, u prošlosti su one bile odraz lijepih želja i emocija. Svaki čestitar sa sobom bi u goste ponio pisanicu s dobrim željama za domaćina: zdravlje, sreću, plodnu zemlju i bogat urod. No, posebni su društveni značaj imala jaja koja su izmjenjivali momak i djevojka. Tako su djevojke u Međimurju poklanjale jaja uz poruku "Ovo se jaje za poljubac daje", a djevojke iz Podravine dobivenu pisanicu stavile bi na prozor da cijelo selo vidi. S druge strane, dubrovačke mlade morale su svojem zaručniku darovati čak tucet jaja, a budućoj svekrvi ispeći pletenicu kako bi dokazale da su spremne za udaju.

Uz običaje koji su se u većini Hrvatske zadržali, postoje mnogi koji polako padaju u zaborav. Umivanje lica cvijećem i biljem na Cvjetnicu ili Veliku subotu, jedan je od takvih običaja. Činom umivanja lica, peremo ljagu s našeg lica i pred Uskrslog dolazimo čista lica i duše nakon ispovijedi. Drugi takvi običaj su i Vuzmenke ili uskrsni krijesovi koji su se danas najčešće očuvali u manjim zajednicama. One simboliziraju svjetlost i toplinu odnosa Krista u našem životu. Vatra koju se potpaljuje klesanjem dvaju kamena, svećenik u Vazmenoj noći blagoslivlja i njome pali svijeću koju u procesiji unosi u crkvu, a to svjetlo dijeli se vjernicima da ga ponesu svojim kućama.

Uskršnji običaji uistinu su riznica hrvatske kulturne baštine, koji nas podsjećaju na ljepotu jednostavnosti. Oni nas podsjećaju kako korizmeni post i čišćenje duše upravo na sam dan Uskrsa dobivaju puninu značenja. Vraćaju na izvore naših predaka, ukazujući nam da prave i istinske vrijednosti nikada ne zastarijevaju. Svaki od tih običaja u svojoj simbolici krije nova rađanja, nov život koji nam je mukom darovan. I zato smo mi mladi posebno dužni očuvati te običaje, pronaći u njima simbol radosne vječnosti. Pokušajmo i ovoga Uskrsa ostati uobičajeni u skromnosti Uskrsa i veličini naše vjere u njegovu vječnost.