Afrika je ljubav!

Iva Burazin, rođena Splićanka, odvažila se, kao i mnogi studenti, te je napustila svoj dom i došla u Zagreb na studij antropologije na Filozofskom fakultetu. Inače vječiti osmijeh svih druženja, cura velika srca, odlučila se ovo ljeto na još jedan odlazak. Ovaj puta napustila je domovinu na mjesec dana te otišla u potrazi za mirom i ispunjenjem u Afriku. Gdje je i kako to našla, pročitajmo u ovom zanimljivom razgovoru.

Iva, odakle uopće želja za volontiranjem? I zašto baš Afrika?

S volontiranjem sam počela već kao dijete od 15 godina (doduše, nisam sada manje dijete). Daleko od toga da sam tada imala potrebu pomagati ili uljepšati dan nekome. Ne, priključila sam se volonterskoj udruzi moje srednje škole iz čiste znatiželje... i zbog opravdanih sati. No, nakon par posjeta raznim udrugama, osjetila sam u sebi veselje kada bi se spomenuo sljedeći volonterski pothvat. Ne samo veselje, već i potrebu da budem tamo i pomognem koliko mogu. A zašto baš Afrika? Teško je reći zapravo. Znate onaj osjećaj kad za nečim izgarate? Osjećate da je to jednostavno prava stvar? Još kao osnovnoškolka sam se divila kako netko može napustiti sve što je do tada gradio da bi pomogao graditi nešto novo na drugom kraju svijeta.  Zanimanje je vodilo istraživanju, istraživanje divljenju, divljenje želji... Afrika me zvala da je upoznam i zavolim, i tko sam ja bila da kažem ne?

Reci nam malo više u Ruandi i školi „Otac Vjeko“. Kako si baš njih otkrila?

Ruanda je jedno čudo! Ne zove se slučajno Zemlja tisuću brda i tisuću osmijeha.  Mala je to zemlja u koju je stalo 11 milijuna stanovnika i jako puno ljubavi. Unatoč njihovoj neimaštini i početnom nepovjerenju prema bijelcima, u Ruandi sam osjetila samo sreću i blagoslov. Centar „Otac Vjeko“ sasvim je slučajno ušao u moj život. Kako sam mnogo tupila da želim ići u Afriku (ispričavam se ljudima koji su to morali slušati),  fra Matej, koji je prije bio kod nas na župi u Splitu i koji je slušao moje vapaje,  nakon slučajnog upoznavanja fra Ivice Perića (koji je ravnatelj škola u Kivumu), pitao me želim li ići. Nakon šoka, nevjerice i slapova suza radosnica (i preklinjanja roditelja), rekla sam da pristajem te sam poslala fra Ivici e-mail. I to je bilo to! Od toga dana do samog polaska nisam imala mira, cijelo vrijeme sam razmišljala je li prerano, mogu li ja to, jesam li spremna... No, krenula sam spremati  stvari i riješavati pojedinosti oko puta.  I krenula sam! To je mjesto čitav jedan svijet. Dva posvećena fratra, spremna napraviti sve za zajednicu, kuhar koji radi najbolja jaja na oko na svijetu, noćni čuvar koji me nasmijavao više nego itko, iako ga nisam razumjela ni riječi, vrijedni i poslušni profesori u školama...  Ljudi koje sam tamo upoznala moji su prijatelji (čak i kad im ne znam izgovoriti imena). Njihova lica urezana su u moje srce. Njihov smijeh mi bolno nedostaje. Ruanda ne stane u par rečenica ili tekst. Ruanda je čitav svijet.

Kako je izgledao tvoj dan?

Nažalost, zbog obaveza na faklutetu u Afriku sam stigla u vrijeme kada nije bilo nastave. Unatoč tome, ustajanje je svaki dan bilo u sedam sati. Nakon doručka slijedio je rad. Svaki dan je trebalo nešto napraviti - ili nositi drva, ili pospremati, nekome pomoći u poslu, prati i ribati... Posla je bilo! I tako do ručka. Nakon ručka bih se redovno izgubila u dijelu sela gdje su bila djeca s kojima sam se igrala (da, imala sam miljenike!), škakljala ih i naslikavala. Također sam svaki dan pomagala jednom od profesora da nauči hrvatski (kako dolazi tu na par mjeseca na dodatnu obuku). Njega sam učila osnove hrvatskog jezika: kako da kaže da traži ženu, da naruči pivo i, naravno, Hajduk Torcida. Zapravo, za vrijeme mog boravka bilo je najbitnije provoditi vrijeme s ljudima. Posvetiti im pažnju i samo ih pozdraviti u prolazu. To njima znači mnogo više od bilo koje druge pomoći koju bi im ja bila u stanju pružiti.

Imaš li kakvu zanimljivu priču ili situaciju? Kakva je hrana bila?

Ne znam bih li mogla izdvojiti jednu situaciju. Od trenutka kada sam došla, sve mi je bilo novo i zanimljivo. Sjećam se da prvo što sam tamo uočila bilo je nebo: tako bistro, posuto pregrštom zvijezda.  Od svega bih izdvojila odnos s djecom: na početku su nam prilazila sramežljivo i začuđeno, no nakon par prolazaka selom trčala su u susret, zovući me imenom, gotovo vrišteći od sreće. Tako sam jednom uzela jednu curicu imenom  Irena u naručje i nosila je. Prošli smo tako pokraj njene majke koja joj je govorila: „Irena, pitaj bijelca da ti da novce.“ Ona je majku samo pogledala i rekla „Neću!“ te me jače zagrlila. U tom trenutku mi je došlo da zaplačem; dijete čija obitelj jedva ima za jedan obrok dnevno, izabrala je ne pitati od mene novac. Mogla je, i ja vjerojatno ne bih imala srca reći ne. Sljedeći put kad sam je vidjela donijela sam joj lizalicu. Ona nije znala što je to, još manje što s njom treba raditi. Kada se sada toga sjetim, samo mi još više nedostaje njihov smijeh i mali glasovi koji te zovu preko cijelog sela. Sve u Ruandi me oduševljavalo iz dana u dan: način na koji ti pristupaju, ples, pjesma, javni prijevoz, cjenjkanje na tržnici, pjaca četvrtkom. Doduše, hrana nešto malo manje. Probala sam svašta, od kuhanih banana do tzv. kasave i sukumavikija. Iskreno, nisam baš bila optimistična na početku, no bila sam zahvalna na toj, meni neubičajenoj hrani, jer to je ono što je moje nove prijatelje održavalo na životu iz dana u dan. Lijepo je jedan fratar rekao: „Probaj kuhane banane. Nemaju okus, ali mi koji ih moramo jesti nađemo okus u njima.“ Zbilja se zamisliš nakon tih riječi. I šutiš i jedeš.

Uvijek je zanimljivo gledati i usporediti različite načine slavljenja Gospodina. Kako to izgleda u Africi?

U Ruandi jako dugo. Bez šale, misna slavlja u Ruandi trajala su po nekoliko sati, na veće blagdane čak i do pet. Tada bi ujedno bila i krštenja i vjenčanja... doduše, nisam mnogo razumjela na samoj misi, no dosta sam mogla razumjeti iz izraza lica, pjesme i plesa. Oni su zbilja zahvalni Gospodinu na svemu šta imaju. A imaju mnogo, svoju jednostavnost, neiskvarenost, osmijeh... Na misu se obavezno dolazi kompletno zrihtan.  Od djece do staraca, svi u najboljem od onoga što imaju. Također me dojmilo kako pri svakoj pjesmi puk spontano počinje plesati, širiti ruke i iz sveg srca davati hvalu. Bez straha hoće li ih netko gledati, osuđivati... U tom trenu postoje samo oni i Gospodin.

I za kraj, jedna misao... Nešto što si naučila iz svoga puta u Afriku...

Naučila sam mnogo toga! Od toga da se Ruandi proizvode tri vrste piva, do kako reći: „Dobar dan, kako ste?“, pa i to da je motor odličan način javnog prijevoza. No, ono što Afrika napravi od čovjeka  ne može se izreći. Afrika nije misao... Nije nešto što bih ja bila u stanju izreći da pobudi u nekome tugu, sreću, želju... To nije niti nešto što se vidi na televiziji ili pročita u novinama.  Možemo gledati slike i čitati članke. Slike i riječi nisu pravedne prema Ruandi, prema Africi, kada pokušavaju prenijeti njihovu ljepotu. Bojim se govoriti o Ruandi, jer štogod ja kažem nikada neće biti dovoljno.  Afrika je mnogo više, čak i ono malo Afrike što sam ja upoznala. Afrika je ljubav, iskrena, koja ne traži ništa zauzvrat. Molim Boga da čitav život mogu djelovati tako da se na meni odražava Ruanda. Ta jednostavnost, taj smijeh, iskrenost. Neopterećenost time koja boja ide uz koju, koje traperice bolje stoje, tko je više knjiga pročitao, tko je položio sve ispite... Onaj osmijeh male Irene, Sandrine i Francine. To je ono što želim nositi zauvijek sa sobom, saznanje da je jedino bitan način na koji dopuštaš da Otac svijetli kroz tebe i koliko si spreman prenijeti to svjetlo drugima.