Graditi s Bogom obitelj ZA budućnost

Ivana i Filip Foretić su mladi bračni par koji svojim životom, ustrajno i s ljubavi, promiče vrijednosti vjere i braka. Mi vam donosimo razgovor o predstojećem referendumu ZA obitelj upravo s njima...

Ivana i Filipe, već ste nekoliko godina u braku i roditelji ste dvoje djece. Što su za vas brak i obitelj? 

Tako je, u braku smo tri i pol godine. Brak je za nas prvenstveno zajedništvo u ljubavi pod okriljem Božjeg blagoslova. Brak je temelj za obitelj, a znamo da je obitelj temelj svakoga društva. Stoga važnost braka jednako mogu spoznati ljudi koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. I brak i obitelj su – gledajući iz naše perspektive – ustanovljeni od samog Boga već pri stvaranju, a svoju puninu nalaze u Kristu. Brak kao da nas podsjeća na naše „početke“, na Božju ideju po kojoj smo stvoreni – stvoreni smo u zajedništvu biti slika Božja. Stoga na te, možemo reći – svetinje, gledamo sa svakodnevnim divljenjem i zahvalnošću. Biti sudionikom stvaranja novoga života, željeti da se Sveto Trojstvo zrcali u našim obiteljima, promatrati ljepotu nedokučivih i kompleksih međuljudskih odnosa kojima je ljepota upravo u njihovoj različitosti... To je zaista svakodnevna radost!  Obitelj, koja je rođena iz same milosti Božje – sakramenta,  stoga nas usmjerava na tu početnu sliku Božju i vodi  ka osobnom i zajedničkom ispunjenju u Bogu! 

Zašto je predstojeći referendum toliko važan? 

Referendum je jako važan za hrvatske obitelji jer ćemo putem njega jasno definirati temelj društva iz kojega proizlaze sve druge ljudske vrijednosti. U Bibliji žena i muškarac su početak i kraj. Od Knjige Postanka do Otkrivenja – njihovim zajedništvom sve počinje i sve završava. Ako iskrivimo temelje, što će nam ostati od silnog građenja? Također, odlučujemo  neposredno i u kakvom okruženju naša djeca moraju odrastati, da bi sutra ona mogla podizati svoju djecu. Dakle, o svojim potomcima! Brak je od prvih ljudi definiran kao zajednica muškarca i žene, od kojih po Božjoj volji nastaju novi životi koji stvaraju društvo. Hrvatska zemlja stari, i za nekoliko stotina godina analitičari predviđaju da će nas nestati, a sve je to zato što društvo nameće iskrivljene vrijednosti i stavove o djeci, braku i obitelji. A svi ti iskrivljeni stavovi koji ruše društva imaju nešto zajedničko – svi počinju od onoga „ja“. Ja hoću, ja imam pravo, ja imam, ja trebam. Nigdje nema „mi“. Nigdje „hajdemo“, nigdje „možemo“ i nigdje „hoćemo“. Vjerujem da ste svi ovih dana bili svjedoci destruktivnim komentarima koji su prštali moraliziranjem i onime što smo „trebali“. Pokušajmo naučiti nešto od povijesti! Pogledajte jedno zlatno doba Atene ili Rima; procvat u kulturi, književnosti, filozofiji nakon uspostavljanja mira. Ljudi su bili zadovoljni i mogli su se usmjeriti na vlastite talente i svoje obitelji. No, što se dogodilo? Nakon nekoliko godina ljudi su iz obijesti počeli ugađati sebi – prekomjernim jelom, pićem, seksualnim fantazijama. Jedna kultura koja je doživjela svoj vrhunac i koju niti najjača vojna sila nije mogla srušiti odjednom je doživjela krah i srušila samu sebe. Pad. Pad svih velikih civilizacija vezan je uz pad morala. Sebičnost. Egoizam. Ispunjavanje vlastitih želja. To ruši društvo. Stoga se treba zauzeti za onoga do sebe, za drugoga – za djecu, za budućnost, za obitelj. Pogledajte našu Hrvatsku za vrijeme rata i sada kao primjer. U ljubavi za drugoga – ma tko god on bio – gradimo bolju Hrvatsku i bolji svijet.

Zašto je nužno definirati brak kao zajednicu muškarca i žene?

U svakom društvu, u svakoj zajednici bilo čega postoji manjina, postoje različitosti, suprotni stavovi  i razmišljanja. To je zdravo, jer nas je Bog stvorio upravo da budemo šaroliki, ali na sreću čovječanstva postoje ipak jasno definirani pojmovi i prirodni zakoni koji su jednostavno ti koji jesu i ne može ih se promijeniti. More, sunce, muškarac, žena, zrak, biljke... itd su jasno definirani pojmovi i nemoguće ih je promijeniti, tj. Sunce nikako ne može postati mjesec, kao ni što biljka ne može postati životinja. Te su stvari jasno definirane po prirodnom i Božjem zakonu.
Takvu paralelu bi povukli i za muškarca i ženu, brak, dijete - sve je to svima jasno što znači. U društvu postoje i iskivljenosti, bolesti, glad, siromaštvo i sve ono što nije drago niti jednom čovjeku. Mi kao vjernci duboko suosjećamo sa ljudima koji su izgubljeni, koji pate i pomažemo im kao laici na puno različitih načina, te zato mislimo da se ne treba jedan prirodni sljed i jasno definiran pojam dovoditi u pitanje. Ne trebamo mijenjati nešto što je od prvih dana čovječanstva definirano, već – u ovom slučaju – tu definiciju utvrditi – kako bismo izbjegli rušenje društva. Svaka druga zajednica koja ima potrebu da se definira, bila ona dobra ili loša, mora naći drugačiji pojam koji će ju opisivati. Brak je nužno definirati jer time zaštićujemo našu djecu, koja jedino uz mamu i tatu izrastaju u nove roditelje. Nemojte krivo shvatiti - samohrani roditelji su heroji koji moraju biti i jedno i drugo i neka im Bog podari svaki blagoslov nebeski i zemaljski. 

Zašto uopće glasati ZA?

Mislim da smo gore sve rekli. Mladi su dosta informirani o argumentima koji govore u korist inicijative „U ime obitelji“ te glasovanja ZA. I to nam je drago. A mi iz svog životnog iskustva to možemo samo potvrditi! Oni koji žele ostaviti svojoj djeci zemlju koja obiluje geografskim, povijesnim i ljudskim različitostima, ali sa jasnom definicijom svake, neka zaokruže u nedjelju ZA!

Koje je vaše mišljenje o optužbama dijela javnosti o diskriminatornoj definiciji i nepoštivanju ljudskih prava?

Svi smo već upoznati sa činjenicom da pravo na brak nije jedno od temeljnih ljudskih prava. Jer da jest, imali bi problem s onim mjestima punim neudanih i neoženjenih kojima bismo kao društvo morali ispuniti njihovo temeljno pravo tako da im pronađemo muža ili ženu. Tako da taj komentar pada u vodu. Također, ne znam zašto se netko našao „uvrijeđen“ ili „diskriminiran“. To glumljenje žrtve uzelo je maha i obmanulo ljude, te maknulo fokus s onog bitnog! Mi se ne borimo protiv nekog, protiv nečeg. Krivo smo shvaćeni – mi se zauzimamo ZA nešto što vrijedi, time ne dirajući nikoga drugoga. Ništa drugi neće izgubiti. Nikoga to neće ubiti. Nikoga ozlijediti. Ne znam zašto se ljudi stalno osjećaju prozvani. Uz čiste pojmove i čistu savjest sve bi trebalo biti u redu. Nažalost, na društvenim mrežama situacija je krajnje neprimjerena. O televizijskim i radijskim postajama da i ne govorimo. Toliko se etiketiralo ljude koji su ZA da je to za jednu malu zemlju postalo sjeme razdora. A nas je kršćane dovelo u situaciju u kojoj nas se kao tihu masu proziva i očekuje se od nas da kao „pravi“ kršćani okrećemo obraz dok ne iskrvarimo. Jer je onaj koji se našao uvrijeđen upravo našao taj citat u Bibliji. Mahanje Biblijom kojoj su se donedavno rugali, interpretiranje Božjeg mišljenja čije su opstojanje donedavna svim snagama željeli pobiti te savjeti kako bi se jedan kršćanin trebao ponašati za nas trebaju biti poticaj. Poticaj za snažniju vjeru. Poticaj za molitvu. Poticaj da zatražimo ljubav i snagu koju sami nemamo, a koju je Isus pokazao svima koji su ga iskušavali! Ovo je možda svima nama prilika da napokon postanemo kršćani u punom smislu te riječi! Bog piše pravo i po krivim linijama, stoga ovu hajku koja se događa možemo iskoristiti za vlastiti duhovni rast, ali i za osnaživanje pomalo umrtvljene zajednice. Jer kao da smo svi zaboravili: snaga kršćana ne leži u brojnosti – nego u Bogu! I nama je teško distancirati se od te užarene situacije, ali jedno nam životno iskustvo govori sve: i onda kad smo svoje stavove jasno rekli u društvima, uvijek smo prvo bili ismijavani. Pa je nakon nekog vremena došla faza poštivanja mišljenja, ali još uvijek si osjetio da misle da si zadrt. Zatim je (nakon što bi ljudi koji misle da si zadrt doživjeli neki životni neuspjeh ili krah na tom području) došla faza ispitivanja i onda – ovisno o odluci tog drugog – ili potpuno poštivanje ili čak i prihvaćanje. Riječi tada nisu pomogle. Uvjeravanja također. Samo argumenti i življenje onoga što govorimo. Boli, dugotrajno je, ali je i nepobitno! Jer nema tog pozitivnog (ZA iskustva) kojega znanje i teorija onoga „protiv“ može osporiti. Dakle, uz jasne i ljubavlju izrečene argumente – život! Životom svjedočiti ljepotu obitelji!

Zašto je važno da dijete ima mamu i tatu?

Vjerojatno bi bilo vrlo teško odgovoriti na ovo pitanje da i sami nismo roditelji. Sve bi se svelo na istraživanja i dokaze. No, kao što smo rekli – životno iskustvo pobija sve. Svaki samohrani roditelj reći će da mu nije lako. Ma ne mora ni reći – to znamo! Ta žrtva se vidi! Isto tako vidi se i što znači djeci majka, a što otac. Na koji način dijete gleda i uči od majke i od oca – s jednakom ljubavlju, ali različitim divljenjem – to ne može objasniti niti imitirati nijedna struka, nijedan čovjek! Stoga neka nam netko odgovori na pitanje djevojčice koja je govorila pred odborom skupštine Minnesote – koji roditelj djetetu nije potreban: majka ili otac?

Koja je vaša poruka mladima uoči referenduma?

Dragi mladi, naša najveća želja dok smo hodali, bila je izgraditi s Bogom, u budućnosti, svoju obitelj i svoj „mali svijet“. Taj svijet vam nitko ne može oduzeti, ali ga mogu napadati pa čak i zadirati u njega govoreći vam što on jest, a što nije. Dijeleći vam savjete, pokušavajući vas uvjeriti što je dobro, a što je zlo. Nemojte dopustiti da na vas utječe mali dio ljudi koji imaju više prostora u medijima pa djeluju kao većina, budite hrabri i jasni u svojim stavovima, puni ljubavi za bližnjega koji je u vlastitim traženjima, ali opet u poniznosti jer se svatko od nas traži na nekom području. Ako nemate jasne stavove koji izlaze iz dubine cijelog vašeg bića, morate tražiti odgovore, tražiti istinu! Jer istina je jedna i do nje ćete sigurno doći, a sve ostalo tada postaje laž. Svi koračamo stazom života, svi trebamo prihvaćanje drugih, svi tražimo sigurnost i bezuvjetnu ljubav. Ovu lijepu zemlju i cijeli svijet možemo promijeniti samo počevši od sebe – kada se naša duša napoji Božjom ljubavlju toliko da se iz nje prelijeva, tada će ista ljubav moći doći do druge duše. Molimo do referenduma, budimo ustrajni i jasnih stavova, jer tada ćemo braći i sestrama moći životom posvjedočiti da bezuvjetno prihvaćanje, sigurnost i ljubav koje toliko očajno traže zaista postoje - u osobi Krista kojeg smo susreli! U poniznosti, kao primjer, stoga ponosno stanimo u obranu svetoga, baš kao što su to činili apostoli puni Duha Svetoga – nepokolebljivi, ustrajni i puni razumijevanja i ljubavi. ZA novi svijet, ZA budućnost našeg naroda, ZA Hrvatsku, ZA obitelj!
Božji blagoslov i pozdrav!

Dora, Benjamin, Ivana i Filip Foretić