Igrati za Isusovu momčad

Domagoj Penava prije dvije godine s prijateljem Denisom Samaržijom je osnovao molitvenu zajednicu za sportaše. Dvojica nogometaša željeli su moliti za svoje suigrače na sportskim terenima, a pritom su u zagrebačkoj Župi sv. Obitelji podigli jednu novu molitvenu obitelj. Dvadesetpetogodišnji student kineziologije u ovoj sezoni odmara od nogometa kako bi se posvetio fakultetu, a radi i kao kondicijski trener. Dok nastavlja s duhovnim treningom, Domagoj nam je otkrio kako je nastala ova posebna molitvena zajednica, a s nama je podijelio i svoju osobnu nogometno-duhovnu priču.

U ponedjeljak je u prostorijama Župe sv. Obitelji započela nova sezona susreta vaše molitvene zajednice u novoj pastoralnoj godini. Vrati nas malo u prošlost i provedi kroz prve korake i sam nastanak molitvene zajednice. Odakle ideja za molitvu za sportaše?

Sve je nastalo prije dvije godine (u svibnju 2012.). Ja sam tada aktivno igrao nogomet i jednom sam se prilikom našao s Draženom Bušićem s kojim sam podijelio svoje razmišljanje da okupim prijatelje i da molimo za naše prijatelje u klubu. Istu takvu želju imao je u srcu i Denis Samaržija pa mi je Dražen rekao: 'Čovječe, moram te s nekim upoznati!' Bio je to Božji plan. Uvidjeli smo to i sami čim smo se upoznali. Odmah smo se zajedno pomolili i dogovorili prvi susret – nas dvojica sami. Bilo je to na Gospu od Kamenitih vrata. Bili smo redari, malo smo se izolirali i napravili taj prvi susret te ga prikazali Gospi i tako je sve krenulo.

Danas više niste sami. To ste ljeto posvetili molitvi, molitve su vam uslišane i danas okupljate sve više i više mladih. Pronašli ste svoju malu oazu mira i molitve u Župi sv. Obitelji. Kako se zajednica razvijala nakon intenzivne ljetne molitvene akcije?

U početku nismo bili sigurni je li Božja volja da krenemo s tom molitvenom zajednicom pa smo odlučili nekoliko mjeseci moliti na tu nakanu. Ja sam toga ljeta bio u Zagrebu, trenirao, a Denis je otišao u Međugorje na Mladi Fest. Nazvao me u 9.mjesecu i pitao mogu li pronaći neki stan u Zagrebu. Nije mi to baš pošlo za rukom, a kako sam tada provodio dosta vremena u Opus Dei, pitao sam njih, ideja je došla do p. Jorgea Ramosa koji se oduševio i rekao: 'Vi to morate napraviti!' Pozvao nas je na sastanak sa župnikom vlč. Ivicom Zlodijem koji nas je odmah prihvatio i dao nam ponedjeljak za susret sportaša. Na prvi susret nisu došli sportaši, bila je to ekipa koju je Denis upoznao na Mladi Festu, ali krenuli smo. Uzeli smo koncept : malo molitve, malo razgovora, malo slavljenja, zahvaljivanja, molitva krunice... Prvo smo se sastajali na dvotjednoj bazi pa smo odličili svaka dva tjedna imati otvoreni susret, a između manji susret na kojemu ćemo moliti za sve koji će doći, da nam Bog pošalje govornike i predavače... I tako je i bilo. Zajednica je rasla, a Gospodin nas je sve više blagoslivaljao. Preko ljeta su svi članovi zajednice puno molili, posebno za duhovnika kojega smo u 9. mjesecu prošle godine i dobili. P. Mirjan Šuvak nas je počeo okupljati, mladi su se dosta angažirali u vođenju susreta, počeli su se organizirati i neki izleti, cjelonoćna klanjanja... i tako su se počela paliti srca. Sada imamo susrete svaki ponedjeljak, a jednom mjesečno je sveta misa koja je uvijek posebna u slavljenju Gospodina. U ponedjeljak smo krenuli s prvim susretom, a kako ćemo dalje ići – vidjet ćemo, iznenadit će nas Bog.

Kako je Bog zapalio tvoje srce?

Ja sam iz tradicionalne katoličke obitelji, ali nisam bio nešto zapaljen za vjeru. Morao sam ići u crkvu i to je to. Kada sam krenuo u srednju školu, više nisam išao redovito na misu. Vjera mi nije bila ništa posebno. Igrao sam nogomet i to je bio moj bog, moj idol, samo sam to želio u životu. Negdje u 2. razredu srednje škole, sestra me odvela na susrete u crkvi sv. Križa u Sigetu. Vjerujem da se tada neko sjeme posadilo u srce i počelo rast. Privuklo me to u moju župu sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, čuo sam da imaju susreti mladih, da ima lijepih cura pa sam krenuo. Župnik je mladima na raspolaganje stavio prekrasnu prostoriju u kojoj smo doslovce živjeli dan i noć, ali ništa se konkretno nije dešavalo. Meni je i dalje nogomet bio idol. Do jednog trenutka u kojem se sve počelo raspadati, kada su počeli stizati prvi neuspjesi, kada su se počele dešavati prve ozljede, kada se moj san razmrdao... Kada je Bog počeo rušiti te utvrde u mojoj glavi. U to doba oko mene se svašta raspadalo i meni je srce počelo biti tužno i razočarano, pitao sam se ima li sve to smisla, u meni se javilo neko samosažaljenje i u to doba mi je Gospodin poslao duhovne vježbe sv. Ignacija koje vodi zajednica Injigo.

Upravo ignacijanske duhovne vježbe i svakodnevno razmatranje Svetoga pisma predstavljaju prekretnicu u tvom duhovnom životu, zar ne?

Tu sam uvidio da je Bog stvarno živ, da mi Gospodin stvarno progovara, da me potiče da se mijenjam i da stvarno zna šta me boli, da me razumije... Mogao sam ga upoznati i to mi je bilo nešto fascinantno jer ga nisam doživljavao tako, imao sam krive slike Boga. Mislio sam da je on veliki strogi otac, kralj iznad mene, da mi nije nikako blizu, da me ne razumije. I tada sam shvatio da je on živ, da hoće surađivati sa mnom, da mi pomaže, da je bio uz mene kada je bilo teško, da je uz mene sada i da želi sve to što je bilo loše promijeniti - baš do kraja, u potpunosti. I tako sam ga upoznavao. Potom mi je dao da upoznam sebe i svoje grijehe. Razmatrajući Isusov život od najranijeg djetinjstva, gledao sam svoje rane, svoje komplekse, svoje probleme, vidio gdje je korijen toga i shvatio kako me je Bog stalno iscjeljivao. On, Gospodar vremena, dao mi je da ponovno proživim sve, da odrastem i da se promjenim. Tu je počeo moj rast. Tri godine sam išao na duhovne vježbe kroz godinu, a nakon tri godine sam pobjegao s priprema i otišao na Krapanj u duhovne vježbe u šutnji. Tada sam shvatio: Gospodin je tu, nema sumnje, to je On. I dalje sam na duhovnim vježbama, i dalje rastem kroz njih, i dalje idem u šutnje. Tu mi je nekako najviše Gospodin dao rasti.

Osim sv. Ignacija, ima li neki svetac kojemu se posebno moliš?

Bl. bračni par Marija i Alojzije Beltrame Quatrocci, sv. Ivan Pavao II. i Gospa – Gospa je glavna!

Aktivno si se bavio nogometom. Je li ti disciplina koju si stekao trenirajući pomogla u tvom duhovnom razvoju i treningu duha?

U nogometu znaš kada je trening, znaš koliko ti trening daje, koliko ti se tijelo adaptira... Kada ne treniraš, vidiš koliko je tijelo lijeno i koliko se adaptira i na tu situaciju. Tako je i s duhovnošću. Ako si svakodnevno u molitivi, ako čitaš i razmatraš Sveto pismo, tada i napreduješ s Bogom. Toliko si življi, toliko si bistriji, toliko ti je sve jasnije, tolko si radosniji... Toliko možeš rađati plodove duha: radost, velikodušnost, mir. A kada nisi uz Gospodina, svi oni plodovi tijela (ljubomore, razdori, zavisti i svakakvi grijesi) prevladavaju.

Misliš li da se sport, konkretno nogomet, danas pretvorio u industriju s fokusom na rezultate i pobjedu, a da je pritom zanemaren sportaš kao čovjek? I što misliš kako to promijeniti? Kako u sport utkati duhovnu dimenziju?

Svakako da je. Kroz vlastito odrastanje i gledajući sve te sportaše vidim jedan velik problem - iscrpljena je radost iz sporta, iscrpljeno je zajedništvo. I baš to treba u sport vratiti. Sport bi trebao služiti nama, a ne obrnuto. Ne bi sport trebao biti idol. Ne bi nogomet trebao biti idol. Gospodin treba biti na prvom mjestu, a sve ostalo je nama u službi, da kroz sve to mi možemo proslaviti Boga. Trebalo bi preodgajati i trenere i sportaše i vratiti radost, slobodu, razigranost, igru. Sport je jako važan, ali baš u službi čovjeka. Sport mora biti odmor na zelenom terenu, radost, otkačenost... Treba pokazati živost, zapaliti mlade sportaše. Oni nisu upoznali tu stranu sporta, oni ne znaju da i sport i  vjera mogu biti zabavni i otkačeni i radosni. Nisu upoznali Isusa koji doslovno s njima trči na terenu, koji s njima igra, koji  s njima uči... Svi mi sportaši imamo jedan trgovački odnos – ti meni pobjedu, ti meni ugovor, ti meni sigurnost, a ja ću tebi nedjeljnu misu ili neko hodočašće. Sve to na kraju ispadne neko praznovjerje. Problem je u tome što tu postoje dva pogleda: pogled svijeta i Božji pogled; a svi mi gledamo često kroz taj pogled svijeta i mislimo: vrijedim ako sam uspješan, ako sam pobjedio, ako sam najbolji igrač, ako imam najbolji ugovor, ako ono, ako ono... Ako to ne ispunim, onda rađam nekim plodovima kompleksa manje vrijednosti, depresije, razočaranja... To sve ide iz naše želje za kontrolom, tu je veliko nepovjerenje u Boga, tada ne vidiš da on i s pobjedom i s porazom tebe odgaja i želi ti najbolje. A ako Boga staviš na prvo mjesto, onda će doći i uspjeh. Bit ćeš slobodan od pobjede i poraza. Bit ćeš slobodan u potpunosti. Moći ćeš igrati, moći ćeš učiti, moći ćeš raditi slobodno. I onda si najuspješniji jer radiš ono što voliš, jer shvatiš da je tvoj identitet da si dijete Božje i da tvoj Otac vlada svijetom. Tada možeš igrati pred četiri čovjeka ili 30 tisuća ljudi jer znaš da te On gleda, a to je najvažnije.

Na početku smo nove sezone Katoličke malonogometne lige. Što bi poručio mladim KMNL-ovcima?

KMNL je jedno veliko svjedočanstvo vjere. U KMNL-u treba staviti naglasak na radost i otkačenost i na to da mi igramo s Isusom, Isus igra s nama i on je glavni frajer i kroz to pokazati drugima da se može igrati nogomet i uživati u nogometu na drugi način. Mladim KMNL-ovcima za početak nove sezone poručujem: Igrajte se. Želim im da im KMNL bude mjesto gdje će biti sa svojim prijateljima, gdje će se igrati, gdje će biti svjedočanstvo drugima i gdje će rasti u zajedništvu. A iz tog zajedništva će se onda, ako to zajedništvo i to vrijeme i tu utakmicu predaju Gospodinu kao molitvu, izroditi ogromni plodovi. Krenite s Isusom u novu sezonu!