Razgovor s ikonopiscem Borisom Grkovićem

Ikone su slike pred kojima se moli

Mjesec cvijeća, buđenja, ljepote i, napokon, suncem obasjanih dana dočekao nas je raširenih ruku. I naše župne zajednice obogaćene su svibanjskim pobožnostima u znaku One koja nas dočekuje raširenih ruku, poziva na molitvu, buđenje, prepoznavanje Božje blizine u ljepoti procvjetale prirode i ljudi koji nas okružuju. Majka Crkve okuplja nas te strpljivo podučava i zagovara kod svojega Sina. Upravo je to našem narodu u ovim trenucima borbe za opstanak obitelji i ključnih životnih vrijednosti najpotrebnije. Stoga Vam  danas donosimo intervju s gospodinom Borisom Grkovićem. Sa suprugom Ivanom i petero djece živi i djeluje na području župe Uznesenja BDM u zagrebačkim Remetama. Po struci je diplomirani inženjer elektrotehnike te radi u JANAF-u, a već dugi niz godina njeguje zanimljiv hobi – ikonopis Bogorodice s djetetom. 

Iako ste po struci inženjer elektrotehnike, Vaša velika ljubav je umjetnost. Kako uspijevate pronaći vremena za to i na koje je sve načine u Vašem životu do izražaja dolazila Vaša umjetnička duša?

Možda bi najpravilnije bilo izreći to ovako: kad uzmem gitaru u ruke želim biti dijelom glazbe, kada posegnem za kistom ulazim u svijet slikara, u plesu usklađujem ritam pokreta, u projektu po struci želim dosegnuti novu kvalitetu, a u svakom od nabrojanih segmenata dobro se osjećam. Umjetnost je u svakoj aktivnosti u kojoj postoji poticaj i zadovoljstvo kreacije. To može biti pripremanje hrane ili uređivanje vrta, gradnja kuće ili muzičkog instrumenta. Kako mi je osnovno obrazovanje tehničkog profila, nastojim i u svojim slobodnim aktivnostima primijeniti logiku i „projektni pristup“. Planiranje vremena, faza rada, potrebni resurse... 

Odakle ideja za slikanje ikona? Kako ste uopće došli u doticaj s takvom specifičnom i rijetkom umjetnošću? I to baš ikona Bogorodice s djetetom? 

Kao osnovnoškolac boravio sam tijekom ljetnih praznika u Splitu i tu koristio svaku priliku da vrijeme provedem u tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Kako se kasnije pokazalo, moj učitelj bio je izrazito duhovit čovjek, uvijek dobre volje i želje da pokaže detalje svoga restauratorskog zanata – g. Filip Dobrošević. Slikanje ikona bio je i njegov hobi. Puno toga dogodilo se „slučajno“. Tek nakon 20 godina ikonopisanja saznao sam da „školovani“ ikonopisci započinju svoj rad ikonom Pantokratora. Koliko je tu bilo usmjeravanja učitelja, teško mi je odgovoriti, no prvi rad zaista je bio Pantokrator. Nakon toga birao sam motive prema nekim, i meni samome, nepoznatim kriterijima i kada se pogleda unatrag, bile su to ikone Bogorodice s djetetom.

Koliko dugo traje ljubav prema ikonama u Vašem životu? 

Moglo bi se otprilike reći, od 13. godine života. Od tada nije uvijek bilo prisutno jednako, kontinuirano stvaralaštvo. Primjerice, za vrijeme trajanja studija, nisam napravio niti jednu ikonu.

Odakle motivacija za takav hobi? Imate li neki zacrtani cilj pred sobom kao ikonopisac?

Početkom rata u Hrvatskoj motiv za rad bio je da ostavim uspomenu djeci ako se iz rata ne vratim. Do toga vremena radio sam samo male ikone, tzv. ikone putnog formata. Od 1990. odvažio sam se na izradu ikona oltarnih dimenzija, kako bi bile što sličnije dimenzijama izvornika. Kada je njihov broj premašio broje djece, nastavio sam s ciljem da obuhvatim sve tipove Bogorodica, a onda postavio sljedeći cilj: stvoriti zbirku svih naših Bogorodica s Jadrana.

Može li se i danas negdje izbrusiti talenat ikonopisca?

Smatram da talent u ikonopisanju nije preduvjet stvaranja. Potrebna je upornost, mir, određena disciplina, nadasve strpljivost.

Jeste li kada podučavali druge tome? 

Podučavao sam sestre franjevke od Bezgrešnog začeća koje imaju matičnu kuću na Dančama u Dubrovniku, a nakon poziva prof. Jure Zečevića OCD na katedri za ekumensku teologiju KBF-a održao sam  vježbe ikonopisanja u okviru dvosemestralnog seminara „Osnove ikonopisa – teorija i praktičan rad“.

Je li lakše biti učenik ili učitelj?

Pozicija učenika je uvijek dobra do trenutka ispita. Do tada uvijek može postaviti pitanje učitelju – zašto, kako, što ako... na ispitu mora sam odgovoriti na takva pitanja. Učitelj s druge strane zna da učenje ne prestaje s pozicijom ex katedra, i da treba ostati otvoren novim znanjima i iskustvima bez obzira na godine.

U Godini smo vjere, pa koliko je vjera prisutna u Vašem životu i u životu Vaše obitelji?

To je teško kvantificirati i za sebe, a kamo li za druge i mislim da jedino dragi Bog o tome daje pravičnu ocjenu. Koliko je vjera prisutna, možemo samo procjenjivati po plodovima, ali i to su ljudska a ne nebeska mjerila. U svakom slučaju, u našem domu i zidovi odišu vjerom preko ikona iako to ne bi bilo moguće osjetiti da vjera ne prožima naše živote kao obitelji u svakom pogledu.

Čime se bave Vaša djeca i imaju li oni afiniteta prema tatinom hobiju?

Najviše ih se okušalo u plesu, sviranju i pjevanju. Očekivao sam da će ih ikonopisanje možda privući dok su bili mali, ali to se nije dogodilo. Ipak, prisutni su od malena u svim fazama stvaranja ikone i mislim da imaju dobar temelj za njihovo razumijevanje ako jednog dana odluče i sami pisati ikone.

Uspijevate li danas, uz sve sadržaje koje svijet nudi, održati obitelj na okupu? 

Svi sadržaji koje svijet nudi jednostavno me ne zanimaju. Vrijeme koje mi je dano ulažem u ono što me zanima i pri tome ne žalim za propuštenim. Tako razumijem i one koje ne zanimaju  ikonopis i ikone.
Obitelj je fizički  sve manje na okupu, ali mislim da to nije dominanto. Važnije je koliko se razumijemo u svojim različitostima i koliko smo si međusobno podrška u ostvarenju vlastitih životnih putova. 

Srce zajedništva obitelji Grković je...

...nedjeljni i blagdanski objed te obiteljska molitva krunice, napose tijekom korizme i došašća.

Djelo Vaših ruku bilo je osobni dar papi Ivanu Pavlu II. prilikom njegovog posjeta Hrvatskoj 1994. godine. Prije nepune dvije godine izradili ste ikonu Majke Božje od Kamenitih vrata koja je bila darom Kardinala Bozanića papi Benediktu XVI. Što za Vas znači misija izrade dara za Svetog Oca?

Postoji još detalja koji su manje poznati. Naime, kada se papa Ivan Pavao II. vraćao u Vatikan nakon prvog posjeta Hrvatskoj 1994., kao izraz povjerenja Svete Stolice odlučeno je da putuje zrakoplovom našeg avio prijevoznika. Za tu prigodu osmišljen je poseban prostor u avionu koji je bio jednostavno urešen malom ikonom Bogorodice s djetetom i križem. Ta ikona mi je po povratku vraćena i danas ima posebno mjesto u našem domu. „Vjesnik“ je to objavio s fotografijom i komentarom kako je ikona posuđena iz Riznice zagrebačke prvostolnice. Samim time što ste izradu ikone za Svetog Oca nazvali „misijom“, najbolje ste odgovorili na to pitanje. To je upravo jedno poslanje koje mi je povjereno da kroz ulaganje vlastitih darova stvaram dar drugima. A kada je taj „drugi“ netko koga iskreno cijenim i prema kome osjećam zahvalnost, to stvaralačka misija postaje još posebnija. 

Smije li se umjetnika pitati koje mu je djelo najdraže? Ima li neka ikona koja Vam je posebno prirasla srcu?

Na jednoj od ikona Bogorodice Mukotrpne postoji detalj zbog kojeg bih baš tu ikonu izdvojio. Naime, Gospa prati pogledom gdje god se promatrač nalazio u njezinoj blizini. Zanimljivo je da je isti detalj obilježio i ikonu Majke Božje od Kamenitih vrata koja je bila poklonjena papi Benediktu. To je svakako nešto na što sam ponosan, iako to ne smatram vlastitom zaslugom već darom odozgor!

Papin posjet Hrvatskoj održavao se prilikom proslave Nacionalnog dana obitelji, a kod Vas je, čini se, sve u znaku obitelji. Postoji li neka obiteljska anegdota vezana za susret s Papom emeritusom u Zagrebu 2011. godine?

Trebalo bi puno vremena za opisati te dane. Nije to bila jedna ili više anegdota. Može se reći da su anegdote samo slijedile jedna drugu. Sve je u kući tih dana bilo podređeno slikanju ikone za Papu. Lonce na štednjaku zamijenile su instalacije cigli i konstrukcija za sušenje kako bi kontinuirano ikona bila zagrijana na 50°C jer je u rekordnom vremenskom roku trebala biti završena. U nedostatku daske odgovarajućih dimenzija, palo mi je na pamet prepiliti Martin radni stol jer je ona tijekom tog semestra bila na studentskoj razmjeni u Danskoj no na kraju to ipak nije bilo potrebno. Povodom Papinog dolaska u Hrvatsku, i Marta se vratila između ispitnih rokova pa smo kao obitelj svi bili na okupu tih dana i svatko je na neki način bio angažiran u svemu što se događalo, bilo pjevanjem, bilo vođenjem programa za mlade na Trgu, bilo volontiranjem... a Bog je taj angažman višestruko nagrađivao onda, ali i danas to još uvijek osjetimo! Moja supruga Ivana tom prigodom rekla je kako nas je Papa uistinu tih dana pohodio u našem domu!

Večeras će u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu biti otvorena Vaša 17. samostalna izložba pod nazivom: „Maria – Lux Fidei“. Može li se reći da je Blažena Djevica Marija ujedno i svjetlo vjere u Vašem vjerničkom životu?

Ime izložbe izabrao je mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. 
Marija je misterij po svome poslanju. Ona uprisutnjuje i svjetlo, i vjeru, i svjetlost vjere u riječima: „Neka mi bude po Riječi Tvojoj.“ Stvaranje je pak, misterij i započinje riječima: „I bi svjetlo.“ A vjera je Stvoriteljev dar, baš kao i svjetlo i Majka Marija. Kako god spajate i razdvaje ove riječi dobivate poruku - „vizitku“ - Stvoritelja koja „viri“ iz svakog vjerničkog džepa.

Od danas pa sve do 9. lipnja moći ćete pogledati opus umjetničkog rada Borisa Grkovića u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na Kaptolu pa neka Vas, dragi mladi, svjedočanstvo autora tih predivnih ikona potakne na dublju pobožnost prema našoj Majci u ovim svibanjskim danima jer „ikone su slike pred kojima se moli“.

 

Autor: Pastoral mladih

Objavljeno: 10. 05. 2013. u kategoriji Svjedočanstva