Naš se dan vrti oko Njega
Veliki tjedan predstavlja vrijeme kada na dublji način promišljamo o temeljima naše vjere. On nas iznova podsjeća da smo pozvani svojim životom svjedočiti vjeru u spasenje koje nam je Krist svojom mukom na križu darovao. Stoga vam ususret Uskrsu, donosimo razgovor s mladićem koji je odlučio svjedočiti svoju vjeru kroz redovništvo kako bi postao pastir Kristova stada. Upoznajte Nikolu Jurišića, bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije.
Za početak, Nikola, otkrij nam nešto o sebi: odakle dolaziš, koliko godina imaš i još pokoji zanimljivi detalj o sebi.
Rođen sam kao treće dijete obitelji Jurišić u Splitu, a odrastao u Posušju. Roditelji su se pobrinuli da ne odrastam sam pa tako imam i četiri brata i tri sestre. Imam 22 godine. Pokoji važan i zanimljiv podatak o meni? Hmm.. Ne znam što je vama zanimljivo pa ako netko ima kakav upit,neka mi se slobodno obrati.
Od ove si jeseni student Katoličkog bogoslovnog fakulteta. No, upis na željeni fakultet tvom životu donio je još mnogo promjena, zar ne? Postao si bogoslov Hercegovačke franjevačke provincije, napustio rodnu Hercegovinu i došao si u Zagreb… Kako su te promjene utjecale na tvoj život i jesi li se snašao u novoj okolini?
Sam dolazak u Zagreb za mene je bio velika promjena. Ipak, doći iz male hercegovačke sredine u Zagreb nije mala stvar. Iako sam znao da dolazim u glavni grad Hrvatske, bio sam malo skeptičan. Nisam znao na što se sve moram pripremiti. Znao sam da dolazim među svoje, u svoj samostan u Dubravi i da ću studirati. I to je bilo sve. Kad me netko upita kako sam se i jesam li se snašao u novoj okolini ja uvijek kažem da je bolje pitati: „Je li se Zagreb snašao sa mnom?“ Volim otkrivati nove stvari i biti aktivan koliko god mogu. Svaka promjena utječe na čovjeka. Ja još nisam siguran što se sve na meni promijenilo, ali sam siguran da su se određene promjene dogodile. To najbolje vide ljudi oko mene.
Kako si i kada donio odluku da želiš postati svećenik-redovnik?
Do Zagreba sam imao ne baš poseban put kad se radi o franjevačkom pozivu. Tijekom srednje škole bio sam član Frame u Posušju i tu je počela moja franjevačka avantura. Zaljubljenost u Franju i sve što s njim dolazi. Dvije godine sam bio i vijećnik u bratstvu. Nakon završetka gimnazije u Posušju, otišao sam na studij elektrotehnike i informacijskih tehnologija u Split na FESB-u, upoznao prijatelje, položio neke kolokvije i nakon dva mjeseca odlučio sam otići u samostan. Da bih došao do Zagreba trebao sam proći postulaturu u samostanu u Mostaru i novicijat na Humcu. Samostanski oblik franjevaštva je započeo 28.11.2012. u 18:00 sati u Mostaru. Od tada je put nekada bio težak, ali uvijek lijep! Nakon oblačenja habita u rodnoj župi i polaganja prvih zavjeta na Humcu uslijedilo je trenutno razdoblje moga života – formacija s privremenim zavjetima u Zagrebu uz studij filozofije i teologije. To bi bila skraćena verzija priče. Za detalje će biti mjesta neki, možebitni, drugi put.
Redovnički život znači živjeti u zajednici s ljudima različitih karaktera. S koliko ljudi živiš u samostanu i možeš li nam ukratko opisati vaš uobičajeni dan?
U samostanu u Dubravi trenutno stanuje petnaest bogoslova, sedam svećenika te jedan trajni đakon. Život u zajednici s ljudima različitih karaktera nauči te da prihvatiš različitost drugoga i da pronađeš način kako će te ta različitost obogatiti. Osjetiti ovakav način života za svakoga je blagoslov. Kada naučiš prihvatiti različitost, onda nađeš i način kako ju „iskoristiti“, tj. kako ju uklopiti da zajedno napravite nešto jako lijepo. Naš dan se „vrti“ oko Gospodina. Započinje u 6:30 svetom misom i molitvom Jutarnje molitve iz Časoslova. Nakon toga idemo na fakultet te po povratku imamo slobodno vrijeme za organizirati kako želimo. Učenje, odmaranje ili neke druge (re)kreativne aktivnosti (glazba, slikanje, pisanje, trčanje i slično). U 18:10 imamo molitvu krunice i Večernje te Službe čitanja iz Časoslova. Svaki dan onda sa sobom u večernjem programu nosi nešto svoje. Klanjanje, zborovi, lectio divina i slično.
Je li ti život u višečlanoj obitelji pomogao da se lakše prilagodiš redovničkom životu?
Na neki način me život u višečlanoj obitelji pripremio za život u redovničkoj zajednici. Već od malih nogu sam naučio dijeliti sve s drugima. To mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su se trudili priskrbiti nam ono što nam je nužno i uz sve to su nas naučili živjeti skromno. Naučili su nas kako biti sretni s onim što imamo. Već tada je molitva bila važan dio našega obiteljskog života pa mi ni to nije teško „palo“ kada sam došao u samostan. Što je isto tako svjedočanstvo i priča za sebe, pa ne ću previše duljiti o tome.
U okviru vašeg samostana djeluje i Frama-Dubrava. Koliko si uključen u njeno djelovanje?
U djelovanje bratstva franjevačke mladeži u Dubravi sam se uključio slučajno i u početku sam bio skeptičan. Znao sam ja što je Frama i sve u vezi toga. Ali, Frama u Hercegovini je ipak posebna. Ovdje u Dubravi je sasvim drugačiji stil rada. Možda mi se ovdje više sviđa način na koji se radi nego u Posušju. Ne umanjujem rad u Posušju zbog kojega sam sada ovo što jesam, samo sada stvari gledam na drugačiji način, iz drugog kuta. Zahvalan sam Bogu na tom iskustvu iz Posušja i sada to nekako pokušavam prenijeti ovdje, ali istovremeno dopuštam da me ovo bratstvo oblikuje. I, u velikoj mjeri, to i uspijeva. Trenutno sam samo pomoćnik i uskočim gdje, što i kad treba.
Na jednoj su strani obveze na fakultetu, a na drugoj redovničke obveze. U sredini se sigurno nalazi slobodno vrijeme. Izuzev zasukanja rukava u Uredu za pastoral mladih, čime se baviš u slobodno vrijeme?
Budući da Zagreb ima jako široku lepezu ponude za mlade ljude i studente, bilo je potrebno na početku pronaći što mi to uopće treba (ako mi treba) te gdje to pronaći. Negdje odmah na početku sam se uključio i u rad humanitarne udruge fra Mladen Hrkać i u zborove (zbor naših bogoslova i u zbor mladih „Susret“ koji animira večernje mise u našem samostanu). S vremenom je došla i Frama i Ured za pastoral mladih. Petkom odem i u Palmotićevu na misu, a s vremena na vrijeme padne i koji odlazak u kino.
Na samome kraju, kakvu poruku želiš odaslati mladima Zagrebačke nadbiskupije uoči našeg najvećeg i najradosnijeg blagdana?
Da prepoznaju važnost i veličinu novoga početka! Često znamo reći samima sebi da smo došli pred kraj i da dalje ne možemo. A ovaj nas blagdan uči upravo suprotno! Baš onda kada mislimo da dalje ne možemo, ako se samo pouzdamo u Onoga koji zna što je za nas najbolje i za što nas je stvorio, za nas će se otvoriti neka nova vrata; odvalit će se kamen s „groba“ i dobit ćemo priliku za novi početak! Uz čestitku povodom Uskrsa želio bih poručiti i da se Uskrsa i nove prilike sjete svake nedjelje kada, zapravo, i slavimo Uskrs!
Autor: Martina Andrijević ; Fotografija: privatan album