Otvorite vrata Gospodinu!

Vlč. Ivan Valentić rođen je 17. kolovoza 1984. godine, u Banja Luci. Krajem 1991. godine, zbog ratnih okolnosti, preselila se obitelj Valentić u Zagreb i nastanila se u Sesvetskim Selima. Nakon srednje škole ušao je Ivan u Bogoslovno sjemenište te upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon dvije godine studija u Zagrebu, nastavio je sa studijem u Rimu gdje je i diplomirao. Za svećenika je zaređen 20. lipnja 2009. godine u zagrebačkoj katedrali. Bio je župni vikar u župama Ljubljanica – Voltino i Vrbani, zatim tajnik zagrebačkog nadbiskupa, a na povjereničko mjesto stigao je iz Župe sv. Nikole Tavelića u Kustošiji. Upoznajte vlč. Ivana Valentića, novoimenovanog povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije.

Povjereniče Ivane, recite nam, za početak, nekoliko riječi o sebi. Tko je Ivan Valentić? 

Pri upoznavanju s nekom osobom, obično se nametne pitanje kako sam postao svećenik. Zanima ih kako to da je jedan mladi čovjek dobio poziv, otkud to dolazi. U tim trenucima često se sjetim zgode iz Malog Lošinja i prvog dana upoznavanja u 'parovima' kada sam na pitanje jedne djevojke kako sam postao svećenik odgovorio da me grom pogodio. Taj je odgovor simpatično prepričala pred svima, ne shvaćajući da sam se u tom trenutku zapravo šalio. No, nakon tog predstavljanja, kao da sam i samom sebi posvijestio da se tako nešto i dogodilo. Uvijek sam mislio da je moj životni poziv prejednostavan, pomalo bezvezan jer išao je nekim uobičajenim, normalnim putem: od srednje škole do bogoslovije, od đakonskog do svećeničkog ređenja. Vraćajući se unatrag, stvari su se uistinu događale kao da me je Gospodin nečim pogodio, a ja sam malo pomalo odgovarao na Njegov poziv. Iz početka, ni ne shvaćajući da odgovaram na poziv jer sam u bogosloviju ušao pomalo nespreman, i ne znajući na što se treba pripremiti, ni kako ondje život izgleda. Tako sam u našoj bogoslovskoj zajednici odrastao, sazrijevao i Gospodin me na tom putu izgrađivao da me pošalje dalje, u Rim gdje sam proveo tri godine upoznavajući ne samo ljude, već i samog sebe – sazrijevajući duhovno, ali i intelektualno, pri tom shvaćajući da Crkva znači širinu koja obuhvaća puno više od našeg hrvatskog naroda, da je Gospodin prisutan u cijelom svijetu. U tom sazrijevanju došao sam do đakonskog ređenja i godine provedene u Mariji Bistrici. U povezanosti s Marijom, vježbao sam povratak k onomu što je uistinu važno u mom životu jer se Marija, u mom slučaju, bezbroj puta pokazala brižljivom Majkom. Nakon toga započeo sam prve službe: kao kapelan u župama Vrbani i Ljubljanica – Voltino, zatim kao tajnik našegnadbiskupa Josipa. Zanimljivo, nakon što me Gospodin odvojio od mladih i stavio u jednu administrativnu službu, u drugačije okruženje, stvari sam počeo promatrati na drugi način: O mnogočemu sam počeo dublje razmišljati. Iskoristit ću prigodu i otkriti vam malu tajnu, već tada izrazio sam želju da budem povjerenik za mlade, a danas shvaćam kako za to onda nisam bio spreman. A sada, još bolje shvaćam da je to i jako zahtjevno, jer nije stvar da radim po svome, već da u sve što radim dopustim Gospodinu da On djeluje, da s Njime računam i da zajedno s Njime riskiram. 

Otkrili ste nam da ste izrazili želju da postanete povjerenik, ali vjerujem da Vas je ta vijest ipak iznenadila. Kako ste reagirali kada ste saznali da Vam je povjerena dužnost 'čuvara' mladih Zagrebačke nadbiskupije? 

Istina, izrazio sam želju, ali prije četiri godine. A tijekom četiri godine puno se toga promijenilo. Radeći s mladima župe svetog Nikole Tavelića shvatio sam koliko je ova služba ozbiljna i zahtjevna. Moram priznati da sam se nadao nečem jednostavnijem. Bez obzira na to koliko shvaćam važnost ove službe, ne želim bježati od odgovornosti, ne želim se susprezati, želim raditi. Prije svega, želim služiti, jer služenje je nešto što se ne tiče samo mene, već svakoga od nas i svojim služenjem pozvan sam davati primjer mladima. Razmatrajući prošlotjedno Evanđelje u kojem se Petar brine za sebe, to jest dok Isus govori o svojoj muci, o Velikom petku, Petar ga pita: Gdje ćemo mi biti na kraju? Svi se, pa i ja sam, ponekad nađemo u situaciji kada se pitamo gdje ćemo biti, a zapravo je bitno gdje je Gospodin u svemu tome, jer ako smo uz Njega radit ćemo ono što je ispravno. 

Radujete li se novim izazovima? Koji Vas projekt posebno raduje? 

Kada je riječ o radu s mladima, nije mi nepoznato suočiti se s različitim izazovima, problemima i kušnjama koje se nalaze na tom putu, jer često sam se uvjerio da kada želiš raditi nešto veliko, nešto Božje, moraš biti siguran da neće biti lako. Nerijetko ćeš naići na otpor, na udarce, pa i od onih od kojih se najmanje nadaš, ali da, mogu reći da se radujem jer sam već prolazio takve situacije kroz koje me je Gospodin izgrađivao. Često sam mislio da ću sam nešto provesti, da ću nešto napraviti, da ću promijeniti župu u koju sam došao, a onda sam shvatio da su ti ljudi mene promijenili, da me Bog po njima oblikovao, učinio me drugačijim i mogao bih reći, tim me putem pripremao za ovu službu. 

Govoreći o projektima Pastorala mladih, moram priznati da me posebno raduje Animatorsko ljeto, jer to je projekt u koji sam uključen od samog početka, od prve godine bogoslovije. I onda sam ga nastavio pratiti, pratiti te mlade. To je projekt u kojem sam rastao, u kojem je moje svećeničko zvanje sazrijevalo i iz kojeg nosim lijepe uspomene, mnoge ljude s kojima se družim, s kojima surađujem i živim svoj svećenički život. 

Teško je govoriti o očekivanjima, ali što mladi mogu očekivati od Vas? Kakvi su Vam planovi? Hoće li biti promjena? 

Smatram da je jako važno da Pastoral mladih, bez obzira na promjene, nastavi funkcionirati kao i do sada, da se nastavi ritmom kojim se do sada radilo. Ja ću kako bude vrijeme prolazilo, radeći na projektima, vidjeti kako mogu pridonijeti, kako oplemeniti projekte. Naravno, želim da se stvari koje se lijepo rade, koje su dobro formirane, koje su sastavni dio djelovanja naše Nadbiskupije, dignu na višu razinu, obuhvate veći broj mladih. No, poseban mi je izazov da se sve ne svede samo na rad. U našim pastoralnim kalendarima i planovima sve se, u najmanju ruku, savršeno posloži, ali zaboravimo na Onoga koji je najvažniji, a to je Isus Krist. Želio bih da u svemu što radimo na prvo mjesto stavljamo Njega. Da mladi svojim dolascima u ured i sudjelovanjem u projektima osjete Kristovu blizinu, da radimo na osobnom susretu s Kristom kako bismo mogli što više davati od sebe u župnim ili drugim zajednicama u kojima djelujemo. 

Mogli bismo reći da je misija Ureda za pastoral mladih doprijeti do mladih kako bi ih se približilo Kristu. Kao kapelan puno ste vremena provodili s mladima. Sada će mladi biti u samom fokusu Vašeg rada. Što mislite, za čim mladi danas najviše čeznu? 

Mogao bih reći da sam, u dosadašnjim iskustvima, shvatio da mladi čeznu za susretom. Mladi žele biti zajedno, žele se okupljati, razgovarati. Primjećujem da, iako mnogi kažu suprotno, mladi ne žele biti površni, oni se naprosto izgube u površnosti jer ne znaju gdje trebaju tražiti. I ono što sam već spomenuo, traže Krista, a ono što mi kao zajednica trebamo jest susret s Gospodinom. Ako ja, kao vjernik, živim od susreta s Gospodinom sigurno mogu naviještati drugima i drugi će u nama prepoznati nešto iskreno. Nije važno da se samo mi oduševimo, nego da poput apostola prenosimo Radosnu vijest drugima. Svaki naš susret, svaka naša zajednica (brak, prijateljstva…), ako nije okupljena oko Gospodina, obično se raspada. Ako naš temelj nije ono neprolazno, onda smo slični graditeljima koji grade na pijesku. Onda se stvari ruše, razočaramo se i obično ne vidimo da smo sami krivi jer nismo gradili na ispravnim temeljima. Onaj koji se na brzinu oduševi, obično se brzo i razočara jer se dopustio zavarati nečim što u dubini nije iskreno. 

Što želite poručiti mladima na početku svog mandata? 

Ponovit ću riječi svetog Ivana Pavla II., »otvorite vrata Kristu«. Sveti Ivan Pavao II. oduvijek mi je bio drag, uvijek blizak. Taj me je sveti čovjek pratio na životnom putu i mnogi su me njemu preporučivali kako bi nastavio slijediti Krista, kako bi postao radnik koji stavlja svoje ruke na plug i ne okreće se natrag i koji ne tuguje za onim što je ostavio.