Sve što imam i jesam dao mi je Pastoral mladih

Ona je mlada, talentirana, hrabra žena koja u sve što radi unosi puno ljubavi. Posljednjih godina svoju radost i ljubav svakodnevno je unosila u Ured za pastoral mladih dajući najbolje od sebe, bilo da je riječ o uređivanju web i Facebook stranice ili organizaciji uredskih projekata. Donosimo vam jako poseban intervju s jako posebnom osobom, našom urednicom Valentinom Gusić. 

Valentina reci nam ono najvažnije o sebi. Tko je Valentina Gusić u vlastitim očima? 

Prvo pitanje pa odmah teško. Školskim rječnikom rečeno: Valentina Gusić je 26-ogodišnja mlada žena, Velikogoričanka s malo slavonske krvi, magistrica novinarstva sa specijalizacijom iz odnosa s javnošću i političke komunikacije. Kćer, sestra, unuka, sestrična, nećakinja, prijateljica, kuma maloj Klari... Valentina je veliki zaljubljenik u život koji joj je darovan, u poslove koji su joj povjereni, u ljude oko sebe kojima je blagoslovljena. Teško je reći nešto o sebi, čak i pomalo nezahvalno se osjećam dok ovo tipkam jer ne volim zapravo govoriti o sebi, volim govoriti o onome što me čini osobom kakva jesam - o vrijednostima koje su u mene utkane, o ljudima koji mi život znače, o inicijativama koji me nadahnjuju... To je ono što treba govoriti o nama, a ne mi sami.

Već četiri godine si desna ruka vlč. Ivice, povjerenika za mlade Zagrebačke nadbiskupije. Koja je tvoja priča? Kako si zaglavila u prostorijama Ureda za pastoral mladih i tamo ostala četiri godine?

U Ured za pastoral mladih zaglavila sam sasvim slučajno. Došla sam prijaviti svoju župu za hodočašće mladih u Mariju Bistricu. Vlč. Ivica je u to vrijeme bio sam u Uredu i situacija s prijavama za hodočašće mu je malčice izmakla kontroli iako se trudio i govorio kako on sve može sam. Ponudila sam mu pomoć, on ju je prihvatio uz riječi, ako baš nemaš pametnijeg posla… I nisam imala pametnijeg posla iduće četiri godine. Puno dugujem vlč. Ivici. U potpunosti nepoznatoj osobi povjerio je cijelu svoju povjereničku službu, možda i najvažniju u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a koja mi je toliko puno dala. Vjerovao je u mene i u sve nas i podržavao naše ponekad možda i nerealne i lude ideje. Puno smo željeli, puno smo i napravili zajedno, ali svega toga ne bi bilo da nas Ivica nije okupio oko sebe i svakodnevno poticao da dajemo jedni drugima, a zajedno i mladima cijele Nadbiskupije, ono najbolje od sebe. Od vlč. Ivice sam puno naučila. Zadnje četiri godine bio mi je šef, roditelj, učitelj, prijatelj... ma sve što je trebalo :D. Mislim da mu nikad neću moći u potpunosti zahvaliti na svemu.

Tko je god ušao u prostorije Pastorala mladih nije mogao izbjeći uvijek ugodnu i nasmijanu tebe. Koliko je taj posao utjecao na tebe, je li te promijenio i što ti je sve dao/uzeo?

Pastoral mladih me promijenio u potpunosti. Tu sam upala u jednom trenu života u kojem sam se osjećala poprilično usamljeno, a to je osjećaj koji se više ne može pojaviti kod mene jer me ekipe iz pastorala neumorno gnjavi i na drugoj strani kontinenta :) Šalu na stranu. Ovdje sam odrasla. Pastoral mladih učinio me zrelom, odgovornom i hrabrom mladom ženom koja zna što želi u životu i za što se vrijedi boriti bez posustajanja. Ovdje sam naučila da ljubav najviše ljubi onda kada to zaista najviše trebaš; da je zahvalnost ono čega nikad nemaš dovoljno i istovremeno ono jedino što ti nikada ne smije nedostajati. Ovdje su mi pravi prijatelji pokazali da pravo prijateljstvo nije neki nedostižni sanjivi ideal, već da ga treba živjeti svakog dana, a kad je najteže, pokazuje svoju najveću snagu i ljepotu spremno uvijek te podići, prerano se zbog tebe probuditi, puno previše kilometara prijeći... Sve što imam i što danas jesam dao mi je Pastoral mladih. Bez njega bih bila siromašnija i nedostajao bi mi neki djelić koji možda nikada ne bih pronašla i čiju vrijednost možda nikada ne bih spoznala.

Koji ti je najdraži projekt Ureda za pastoral mladih i koju ćeš najljepšu uspomenu sačuvati u srcu iz protekle četiri godine?

Dragi su mi svi projekti, ali možda bih izdvojila hodočašće mladih u Mariju Bistricu. Stvarno mislim da taj jedan vikend u godini mladima toliko neopisivo puno daje, ali najvažnije od svega jest da im to zajedništvo više od dvije tisuće mladih najjasnije pokazuje svu ljepotu Crkve. Ta što i tko danas može toliko mladih okupiti na jednom mjestu, "prisiliti" ih da pješače i po lošim vremenskim uvjetima, riskiraju napade stršljana, cijeli dan budu veseli i raspjevani, a onda nakon 18 sati ponizno kleknu na svoja umorna koljena? Da, hodočašće u Mariju Bistricu je definitivno najvrijedniji projekt Pastorala mladih, ono pokazuje svu ljepotu zagrebačke mladeži koja je sadašnjost i budućnost zagrebačke Crkve i hrvatskog društva. Što se tiče uspomena, njih je zaista jako mnogo i sve su jednako lijepe jer su ispunjene ljepotom vjere, radošću zajedništva, toplinom iskrenog smijeha... Često mi se dogodi da mi neka uspomena onako od nikuda proleti kroz misli pa da se duša u tom trenu iskreno i zahvalno nasmije. Mislim da to dovoljno govori.

Rekla si da su sve te godine ispričale svoju priču i složile jednu lijepu slagalicu. Tvoja službena uloga u Pastoralu mladih  je završila, zar ne? Koja je tvoja sljedeća stanica i što nosiš sa sobom?

Iz zagrebačkog Ureda za pastoral mladih preselila sam se u briselski ured hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu Marijane Petir. Oduvijek sam se divila snažnim ženama, valjda tipično ženski od mene. Oduševljavala me gorljivost kojom se bore za vrijednosti koje ih pokreću, hrabrost kojom su se spremne suprotstaviti svima kako bi obranile ono u što vjeruju, poniznost u kojoj uvijek iznova sebe stavljaju na drugo mjesto prepoznajući potrebe ljudi oko sebe. Takva je za mene oduvijek bila Marijana Petir. Papa Pavao VI jednom je prilikom rekao da je politika jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi. Marijana mi je ljubavlju kojom je posvećena tome što radi pokazala da je to zaista točno. U svijetu u kojem ljudi zaziru od politike, političari kao što je Marijana politici vraćaju njezin istinski smisao. Politika je za nju služenje, ljudski život za nju nema cijenu, pred nepravdom ne zatvara oči... Svime što radi iz dana u dan ljubi sve kojima je ljubav potrebna (a njezin dan zaista dugo traje pa je tu puno ljubavi). Zahvalna sam joj na povjerenju koje mi je dala i na prilici da uz nju i ja rastem.

U Hrvatskoj ostavljaš velik broj prijatelja i poznanika koje si stekla. Postoji li misao koju bi htjela podijeliti sa svim tim ljudima koje ćeš ponijeti u srcu i u čijim ćeš srcima ostati?

Pa ja mislim da svi ti ljudi znaju sve što bih im imala za reći, puno su već spominjani u ovom razgovoru, a i ova fizička daljina neće stvoriti daljine u srcu. Danijela mi se prije odlaska žalila kako nas dvije nemamo niti jednu zajedničku fotku, a onda mi je nešto kasnije rekla da to zapravo nije uopće niti važno jer su itako najvrijednije one fotografije koje nosimo u svojim srcima. Nadam se da te fotografije nikad neće biti izbrisane ili izgubljene i želim svima da stvaraju zajedno neke nove fotografije dajući uvijek najviše od sebe. I da ne zaborave blooperse :)