Uz Božju pomoć sve je moguće
„Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem“, jednom prilikom rekla je Hellen Keller, slijepa i gluha djevojka koja je svojedobno pomicala granice svojih mogućnosti. Naš ovotjedni sugovornik svojim životom svjedoči ono što je Keller govorila. Srcem osjeća ono što ne može čuti, pritom ne vidi razloga za negodovanje, već razloge za sreću. Upoznajte Josipa Ivankovića iz župe svetog Martina u Dugom Selu.
Josipe, za početak, reci nam par riječi o sebi.
Zovem se Josip Ivanković, imam 24 godine i dolazim iz Dugog Sela. Student sam četvrte godine Fakulteta elektronike i računalstva. Gluh sam od rođenja pa sam naučio pričati i slušati uz pomoć logopeda kojega sam posjećivao tijekom vrtića i osnovne škole. Trebalo mi je dugih 15 do 20 godina da usavršim govor. S godinama sam dosegao svoj maksimum u kvaliteti govora. Ni danas nije savršen, ali mogu komunicirati. Nisam želio naučiti znakovni jezik koji služi za komunikaciju među gluhim osobama, već sam među rijetkima koji je naučio govoriti. Zahvaljući tome uspio sam upisati redovnu školu, pohađajući istovremeno posebnu laganu školu za gluhe. U redovitoj sam školi povremeno imao poteškoća u razvoju, primarno jezičnih poteškoća, posebice u razumijevanju pojedinih tekstova. Moj se jezik sporo razvijao zbog nedostatka sluha pa je trebalo dosta vremena da shvatim i razumijem neke stvari. Budući da su me oduvijek zanimala računala i programiranje, u srednjoj školi odabrao sam zanimanje tehničara računalstva. Tijekom srednje škole bio sam dovoljno svjestan sebe i svojih mogućnosti. Uvijek sam davao svoj maksimum, zbog čega sam sve četiri godine završio odličnim uspjehom. Posebno sam bio dobar u matematici, što je na kraju i sam profesor pohvalio. Nisam kao drugi mogao razumjeti njegov način rada, ali bih 'pohvatao' dok je pisao po ploči. Zahvaljujući upravo tom profesoru, kojega prati glas najstrožeg, upisao sam željeni fakultet. Studij mi ide prilično dobro, evo već lagano privodim kraju četvrtu godinu. Nakon završetka planiram raditi u Hrvatskoj i nastaviti s normalnim životom.
Gluh si od rođenja. Je li taj, za mnoge, nedostatak obilježio tvoj životni put?
Gluhoća je zasigurno obilježila moj životni put, ali zahvaljući tom nedostatku spoznao sam Boga i spasio sebe. Danas sam siguran da je to bio Božji plan za mene. Kao gluh ne mogu čuti što zli ljudi govore, ne mogu čuti psovke, svađe... To što ne čujem, zapravo me štiti od zlih govora. Nerijetko mi znaju riječi da je bolje što ne čujem što ljudi govore jer kada bi shvatio što sve izlazi iz ustiju pojedinaca, šokirao bih se. Nisam tužan što sam gluh, dapače upravo suprotno, sretan sam i prihvatio sam sebe kao takvog čovjeka. Što mi vrijedi još ovih nekoliko desetljeća na Zemlji u usporedbi sa životom u vječnosti. Upravo je u tome sav smisao života.
Izvrstan si student Fakulteta elektronike i računalstva. Unatoč gluhoći koju ljudi doživljaju kao hendikep, ti si pronašao način da daš svoj maksimum. U čemu pronalaziš snagu da svijetu pokazuješ da si jednak i da uistinu možeš sve što poželiš?
Uspio sam zahvaljući Bogu i maksimalnom trudu koji ulažem u sve što činim. Uspio sam položiti sve predmete bez da sam pratio predavanja. Kako bih savladao gradivo, morao sam se truditi više. Pažljivije sam čitao knjigu, samostalno sam uvježbavao zadatke, stalno upitkivao profesore i kolege na faksu. Uz Božju pomoć sve je moguće. Priznajem, nije bilo lako. U početku sam čak i pomislio kako bih trebao odustati. Kasnije, kada sam čvrsto odučio da ja to mogu, odlučio sam se maksimalno boriti. Uvjerio sam samoga sebe da mogu i evo uspijevam u tome. Ako ja kao gluha osoba mogu sve ovo, ona zaista mislim da oni koji čuju mogu sve jer je razlika između gluhe i osobe koja čuje velika. Mi ne možemo pratiti komunikaciju, slijed predavanja, ne možemo slušati video predavanja zbog čega propuštamo puno informacija. Neka ove moje riječi budu poticaj za sve koje muče neke poteškoće. Uistinu možete sve.
Tvoj vjernički život obilježen je stranputicama, zar ne? Prije pet godina ponovno si se odazvao na Božji poziv da ga slijediš. Kako je izgledao taj put prema obraćenju?
U sedmom razredu osnovne škole prvi puta sam počeo moliti krunicu jer sam doživio još jedan životni udarac, ali sam se nedugo opet udaljio od vjere. Sve do četvrtog razreda srednje. S devetnaest godina, doživio sam pravo obraćenje nakon što sam pročitao „Svjedočanstva“ Glorije Polo. Ta je knjiga ostavila snažan dojam na mene. Toliko sam suza isplakao nakon što sam pročitao tu knjigu jer mi je predstavljala pravo otkriće. Prvi puta otkrio sam da Sotona postoji (do tada sam mislio da zlo ne postoji i da je zlo ništa). Nakon toga brat mi je preporučio video klip na Youtubeu koji prikazuje postojanost Sotone. Moram priznati da sam bio poprilično šokiran i uplašen da postoji. To je ujedno i bio moj poziv na buđenje iz duhovnog sna. Zahvaljujući otkriću da zlo postoji postao sam obraćenik, odlučio sam se odreći loših stvari: psovki, ogovaranja, pornografije, zlih namjera, neposlušnosti… Put ka obraćenju bio je stvarno dugačak. Trebalo mi je puno vremena da se odreknem nekih stvari za koje sam bio vezan, a nisu bile dobre. Trudio sam se više moliti krunicu, čitati Bibliju i češće ići na svetu misu. Bilo je tu dosta padova i odustajao sam od vjere nekoliko puta. Teško mi je bilo ustajati jer nisam shvaćao zašto sam tako slab i zašto toliko padam na tom putu. Pao sam u veliki očaj, bio sam ljut sam na sebe što posrćem. Tada sam utjehu pronašao u rečenici koja me potaknula da ponovno ustanem: Nije važno koliko puta ćeš pasti, već koliko ćeš puta ustati! Nakon obraćenja shvatio sam da sam dobio darove Duha Svetoga, osjetio sam kako se Njegov duh pokreće u meni. Osjetim ga svaki put kada molim, kada sam na misi. Taj je osjećaj toliko predivan, ujedno nježan i snažan. Baš kao što je Isus obećao darovati silinu Duha svetoga onima kojima su grijesi oprošteni, sada osjećam da je Bog uvijek sa mnom. Osjećam da me tješi, hrabri, miluje i nikada ne napušta. Od trenutka kada sam shvatio kako me Bog neizmjerno dariva, svakoga dana rastao sam sve više u vjeri. Toliko da ne postoje riječi kojima bi mogao opisati.
Jesi li aktivan u svojoj župnoj zajednici? Pomaže li ti taj rad da više i bolje rasteš u vjeri?
Tek sam se nedavno aktivno uključio u rad župne zajednice pa je prerano reći koliko mi to pomaže da rastem u vjeri. Mogu samo reći da je lijepo i pozitivno. Vjerujem da ću s vremenom rasti u vjeri jer me druženje s ljudima koji žive vjeru potiče da ju dublje i jače doživljavam.
Uz fakultetske obveze i aktivnosti u župi, sigurno ti ostaje nešto vremena za sebe. Kako provodiš slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme obično idem na Marijinu Legiju te na susrete zajednice „Dobri Pastir“. Boravak tamo uvelike mi pomaže da rastem u vjeri. Volim se družiti s ljudima, pričati lijepe stvari. Volim se okružiti otvorenim, pozitivnim i iskrenim ljudima, te jako cijenim trud, pažnju i dobrotu.
Josipe, pravi si primjer kako Bog za svakoga od nas ima plan. Što bi poručio mladima koji još uvijek lutaju stranputicama u potrazi za nečim višim?
Poručujem im da trebaju upoznati Krista, trebaju čvrsto vjerovati da Bog postoji i da mu se treba vjerovati otvorena srca i uma. Iz vlastita iskustva mogu reći da najveći životni porazi mogu potaknuti dublju vjeru u Gospodina u kojemu je sva utjeha i pomoć. Kada sam doživio najveći udarac u životu, pronašao sam Boga, posta obraćenik i dobar vjernik.
Autor: Đuro B-it Ravenšćak ; Fotografija: privatni album