Važno je usuditi se slijediti svoje srce!

Povodom 51. Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja odlučili smo napraviti jedan intervju sa dvojicom bogoslova pete godine, iz zagrebačke bogoslovije. Što je to poziv i kako ga prepoznati, koji su izazovi današnjice stavljeni pred mlade te kako govor o pozivu približiti mladima otkriti ćete u ovom razgovoru od dvojice jednostavnih Kristovih prijatelja.

Dečki, recite nam za početak nešto kratko o sebi!

Leonardo: Zovem se Leonardo Šardi i dolazim iz jednog malog sela koje se zove Selnica, a nalazi se na samom sjeveru Lijepe naše, u Međimurju. U tom mjestu proživio sam svoje djetinjstvo, naučio osnove života, dobio temelje vjere - ponajprije preko obitelji, a onda i preko župnika i župne zajednice. Ovdje sam počeo otkrivati svoje talente i ovo je okolina u kojoj sam čuo poziv i u kojoj sam dao odgovor na taj poziv.

Matija: Moje je ime Matija Knok. Imam 23 godine. Ja sam iz Velike Petrovagorske, sela koje pripada župi sv. Ane Lobor. Živim u zagrebačkoj bogosloviji, a u mojoj rodnoj kući su mama, baka i dvojica mlađe braće, Danijel i Mihael. Opću gimnaziju završio sam u Zlataru, nakon čega sam upisao KBF. Nakon druge godine studija, ušao sam u bogosloviju gdje sam i danas.

Bogoslovi ste 5. godine i polako se bližite kraju svoje formacije. Kako ste vi osjetili poziv? Kako ste ga prepoznali i je li vam žao što ste se odazvali?

Leonardo: Teško je reći kad se točno dogodio Božji poziv i u kojem trenutku sam rekao: „Evo me!“. No, s pogledom unatrag, mogu vidjeti kako se sve događalo postepeno. Vrlo rano, sa šest godina, postao sam ministrant u svojoj župi i od tog dana nije postojao dan, a da ja ne bih bio na svetoj misi (izuzev dana kad mi školske obaveze to nisu dopuštale). Vrlo brzo povjereno mi je i čitanje na svetim misama, kao i predmoljenje krunice. Te stvari držale su me uvijek u blizini oltara i župnika, i želja da i ja jednom budem kao moj župnik je rasla iz dana u dan. A osim te želje, rasla je i milost poziva. Kao mali nisam to mogao shvatiti, ali sad sve više shvaćam koliko me od malih nogu Gospodin priprema za svoj vinograd.

Matija: Zapravo, ovo pitanje mi je najnezgodnije jer nemam neki konkretni odgovor. Ne mogu reći da je to bio neki trenutak, da sam nešto osjetio, da mi je Bog došao i rekao nešto. Rekao bih da se zvanje u meni rađalo, dozrijevalo, ali isto tako da je i izmoljeno. Od malih nogu mama me vodila u crkvu, učila moliti, nekad i na silu, a danas sam joj baš na tome jako zahvalan. Odrastajući, bio sam sve bliži Bogu, sve više s njim provodio vremena, zbližio se sa župnikom, i shvatio da je to zapravo ono što volim, i da to što on radi želim i ja. Kada se osvrnem, nije mi žao što sam odabrao ovaj put, ni najmanje, prije bih rekao da sam sretan.

Danas je možda teško prepoznati taj glas koji zove i još se teže odazvati. Što je po vašem mišljenju bitno za prihvaćanje i prepoznavanje poziva?

Leonardo: Božja pedagogija je jako zanimljiva stvar. U silnoj buci koju nam donose društvo i mediji svi tražimo ponude koje su nam najprivlačnije. No, sve te ponude, iako na prvi pogled puno toga obećavaju, ubrzo ostavljaju čovjeka ravnodušnim i praznim. U svoj toj buci, Bog čeka da ostanemo sami i zatim, u tišini, daleko od buke, on progovara i djeluje. Božji poziv može se čuti samo u tišini srca, i u tom trenutku treba biti hrabar i odlučan plivati protiv struje i ići k Izvoru.

Matija: Za prepoznavanje poziva danas važna je otvorenost srca. Važno je biti spreman slijediti svoj poziv u životu koji svaki čovjek osjeti. Svaki čovjek ima neki poziv - netko svećenički, netko obiteljski, ali za svakog je važno biti otvoren i hrabar te se odazvati. Važno je usuditi se slijediti svoje srce!

Današnji mladi možda na duhovni poziv gledaju i s jednom rezervom, s jednom distancom. Kako mladima približiti ljepotu duhovnoga poziva danas?

Leonardo: Kao i ja sam, pretpostavljam da tako i svi drugi mladi, traže istinske svjedoke koji će svoju vjeru prvenstveno posvjedočiti djelima. Često puta uzimam si kao uzore potpunog predanja Bogu bl. Majku Tereziju i sv. Franju Asiškog. Po meni, oni su doista radikalno živjeli Evanđelje i bili blizu - kako Bogu, tako i čovjeku - i to konkretnim djelima ljubavi. Što će više mladima biti predstavljani ovakvi primjeri, a u našem društvu ih također ima nemali broj, vjerujem da će se mnogi oduševiti i također poželjeti raditi velika djela ljubavi slijedeći izbliza Gospodina.

Matija: Kako se približiti mladima? Na to pitanje svi traže odgovor, i Crkva, i svijet, i politika, svi. Meni se čini da je vrlo jednostavno, zapravo na tragu mojeg prethodnog odgovora, mladima je potrebno otvoriti svoje srce i vrata svoga doma, svoje sobe, svojeg žunog ureda. Mladi danas čeznu za lijepom riječju, za osmijehom, za radosti... Tko im to ponudi, oni će za njim ići.

Obilježavamo 51. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Na koji način ćemo ga mi obilježiti u našoj bogosloviji i biskupiji?

Leonardo: Kao i svake godine, zagrebački bogoslovi pripremaju jednu predstavu za dane otvorenih vrata. Ovogodišnja predstava nosi naziv „Niti čujem, niti vidim“, a u sklopu Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja, prikazat ćemo je široj javnosti kako bi i na ovaj način posvjedočili radost poziva.

Matija: Bogoslovi će taj dan također, obilježiti zajedničkim euharistijskim slavljem u katedrali koje će predslaviti biskup Valentin Pozaić. U nedjelju pak, koja je nedjelja Dobrog pastira, bogoslovi će po grupama posjetiti pet župa u pet biskupija iz kojih dolaze naši bogoslovi. Na taj način ćemo približiti i prezentirati tim župnim zajednicama naš život i naš rad. Dosada nosimo lijepa iskustva s takvih susreta, a ti susreti donose i plodove u vidu novih duhovnih zvanja.

Bogoslovi dakle, pripremaju predstavu pod naslovom „Niti čujem, niti vidim“. Koja je tema predstave, poruka, i kada je zainteresirani mogu pogledati?

Leonardo: Predstava „Niti čujem, niti vidim“ inspirirana je životom i djelom jedne gluhoslijepe osobe, Hellen Keller. Predstavom, osim što želimo prikazati poteškoće s kojima se susreću gluhoslijepe osobe u svakodnevnom životu, želimo upozoriti na gluhoslijepoću ljudskog srca koja predstavlja puno teži problem u današnjem svijetu. Pomoću različitih efekata, te radnjom koja je prožeta i biblijskim tekstom, želimo svim gledateljima otvoriti oči i uši za one koji su oko nas - ostavljeni, sami i napušteni, bez svjetla vjere u svojim životima. Također pozivamo sve one koji su ovaj četvrtak, 8. svibnja, i sljedeći četvrtak, 15. svibnja, slobodni, da nam se pridruže u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta.

I na kraju: što poručiti mladim ljudima koji možda još traže svoje zvanje ili pak onima koji nisu sigurni trebaju li krenuti za Kristom u posvećenom životu?

Leonardo: Krist poziva na različite načine. Često puta se smatramo nedostojnima ovoga poziva. No, Krist nije pozvao savršene apostole da ga slijede, već je oko sebe imao ljude koji su se odvažili krenuti za njim, koji su sve ostavili za sobom i koji su bili spremni, unatoč svim svojim manama i padovima, raditi na svojoj izgradnji. Ako, dragi mladi, osjećate da vas Bog zove, poslušajte i njegove riječi: „Ne boj se!“ jer on vas neće ostaviti same ako mu u potpunosti predate svoj život. Sve će vam se vratiti stostruko, a radost koju ćete osjećati time što možete biti nada i utjeha svojim bližnjima ispunjavat će vas više negoli bilo koja vremenita stvar.

Matija: Svakako bih svima poručio da se zagledaju u svoje srce, tamo su odgovori. Ako dragi mladi prijatelji, ne možete naći odgovore, kleknite i molite, dopustite Gospodinu da vas vodi do ispravnog odgovora. Budite hrabri pustiti ga da on upravlja vašim životima. Njega su mnogi odgovarali od puta kojim je išao, posebice prije križa, i najbliži su bili protiv, ali je išao, na kraju je uskrsnuo, pobjedio. Ispada da je znao i da zna što radi. Mislim da ima smisla da mu vjerujemo.