Razgovor s Mariom Vukošićem, volonterom u Gunji

Volontiranje je življenje Evanđelja

Darovati dio svog slobodnog vremena drugima, danas je uistinu rijetkost. Darovati dio svog ljetovanja drugima, čini se gotovo nestvarnim. Mario Vukošić, student Sigurnosti i zaštite na radu na Veleučilištu u Karlovcu takvo ljetovanje učinio je stvarnim volontirajući u Gunji. S župljaninom župe Presvetog Srca Isusova iz Karlovca porazgovarali smo o njegovu iskustvu boravka u poplavljenim područjima, o tome koliko je to iskustvo obogatilo druge, a koliko njega samoga. 

Mario, nedavno si se vratio iz Ljetnog radnog kampa u Gunji.  Kakvi su tvoji dojmovi?

Kada smo stigli u kamp, moj prvi dojam je bio da to nije onakva Gunja o kojoj smo slušali u medijima. Nije bilo niti jednog volontera, voda se povukla, a očito s njom i sva pažnja. Krajolik je uistinu predivan, ali kuće su prazne - ili su već urušene ili su na dobrom putu ka rušenju. Na ulicama nema ljudi, svi su smješteni u okolna mjesta. Kada smo stigli, dočekao nas je jedan bijeli šator u samom središtu Gunje. Moram priznati da sam bio pomalo i nesiguran hoće li sve to funkcionirati jer je sam projekt volontiranja, zbog okolnosti, bio dogovoren vrlo brzo i spontano. Sve u svemu, moj prvi dojam o Gunji jest da djeluje kao set na kojem se snima film o apokalipsi. I ne zbog narušene prirode, već zbog opuštenosti mjesta, zbog neprisustva ljudi. S druge strane, dojmovi na povratku su sasvim suprotnim. Mogu samo reći da nas je Bog tamo poslao s razlogom kako bismo tim ljudima pružili podršku, ali i kako bi oni nama pokazali što je dobrota i snaga. Vratio sam se kući bogatiji nego prije. Bogatiji duševno i moralno, poučen skromnošću kojom se živjelo tih pet dana.

Je li te nešto posebno iznenadilo ili šokiralo kada si stigao na poplavljena područja? Kako ljudi reagiraju na vašu prisutnost tamo?

Moram priznati da sam imao potpuno drukčija očekivanja. Zamišljao sam da će nas tamo zateći ulice pune ljudi - što domaćih, što volontera koji zajedničkim snagama čiste i iznose stvari iz kuća, koji obnavljaju kućne pragove. Upravo me je ta pustoš i tišina najviše iznenadila, gotovo šokirala. Mogli ste vidjeti tragove vode na kućama, razorena dvorišta... U Rajevom Selu je voda iščupala i premjestila cestu za 15 metara, što izgleda nevjerojatno i zastrašujuće. Domaći ljudi su na našu prisutnost najprije gledali vrlo skeptično, što se dalo vidjeti u njihovim očima. Osjećala se njihova tuga i razočaranost, te određena doza nepovjerenja jer su izgubili gotovo svu svoju imovinu, a mnogima je narušeno zdravlje. S vremenom se to promijenilo.

Kamp u Gunji ne obuhvaća samo fizički rad na obnovi, zar ne? Reci nam nešto više o samom kampu. Što sve obuhvaća, kako izgleda tipičan radni dan i sl.?

Dakle, volonterski kamp u Gunji je ideja udruge Ekosspirtus iz Samobora, a voditelj projekta je g. Radovan Librić u suradnji s Etičnom bankom. U kampu je bilo oko 40 ljudi, uglavnom mladih. Cilj kampa je pomoći ljudima pogođenim poplavom kroz fizički rad, ali i socijalnu i duhovnu dimenziju, dati im snage da krenu dalje. Tipičan radni dan počinje buđenjem u 7 sati nakon kojeg slijedi doručak koji smo sami priredili. Zatim bi se po selu raspitali kojim ljudima je trenutačno najpotrebnija pomoć pa bi nas susjedi uputili. Već u 8 sati bismo započeli s radovima u kućama. Poslovi se razlikuju od kuće do kuće: od iznošenja stvari, postavljanja stolarije, razbijanje zidova i podova, skidanja žbuke, čišćenja žitnica, košenja, razbijanja i skidanja pločica u kupaonicama i sanitarnim prostorijama, čišćenja, pomaganja starijim osobama i slično. Radilo bi se do 14:30 sati, odnosno do ručka nakon kojeg bismo se vratili u kuće. Svakoga dana u 17 sati imali smo zajedničku katehezu koju je predvodio vjeroučitelj Radovan, a na kojoj su mogli sudjelovati svi zainteresirani. Zanimljivo je kako je iz dana u dan broj sudionika na katehezama rastao. Nakon kateheze, u 18:30 sati imali smo euharistijsko slavlje. Misu je predvodio sudionik i član kampa, vlč. Antun Sente ml. koji je svojoj prisutnošću dodatno obogatio dane u Gunji. Nakon mise bila je zajednička večera i svi bi bili pozvani na druženje do ponoći koje smo završili molitvom i zahvalom za protekli dan. Dani su uistinu prebrzo letjeli, vjerujem, zbog toga što nam je zaista bilo jako lijepo.

Koja su bila tvoja zaduženja?

Nitko nije imao neka posebna zaduženja. Svi smo sudjelovali u svemu, u pripremi  objeda, pranju suđa, nabavljanju potrepština, te razvrstavanju i djeljenju doniranih namirnica i sredstava koje smo dobivali od mnogih ljudi, a koje smo busom dovezli u Gunju. Naše poslanje i zadatak je bio naglašen na druženje i rad. Zadatak svakoga je bio da saslušamo te ljude, da suosjećamo s njima, da ih utješimo,  pružimo ljubav i razumijevanje, potporu i radost. I vođeni Bogom, uspješno smo izvršavali svoj zadatak.

Kako si se odlučio pridružiti kampu? Je li to prvo iskustvo volontiranja ili si već ranije volontirao?

Želja za pomaganjem kod mene je, vjerujem kao i u svakom normalnom čovjeku, oduvijek prisutna jer me čini sretnijim. U Gunju sam htio ići i ranije, ali zbog obveza, što mojih, što mojih prijatelja, nisam ima prilike. Pa sam čekao pravi trenutak. Kada mi je gospodin Radovan rekao kako postoje dobri izgledi za kamp u Gunji, prepoznao sam svoju priliku. Samo pomaganje oko sanacije kuća nije toliko važno kao prilika da radite s tim ljudima, što me dodatno priviklo u kamp. Prije kampa, volontirao sam jako malo, npr. par dana prilikom prikupljanja potpisa za referendum o braku i, tu i tamo, u nekim drugim radnim akcijama. U Gunju sam poveo i svojeg dugogodišnjeg prijatelja Dominika kojemu je ovo bilo prvo volontiranje ovoga tipa, baš kao i meni.

Je li te sudjelovanje u kampu obogatilo?

Definitivno, u svakom pogledu. Čovjek je neizmjerno sretan kada spozna svoju svrhu i kada ju živi. Ono što mogu posvjedočiti jest da smo, barem malo, uspjeli vratiti osmijeh na lice tim ljudima, a oni su nama pružili daleko više. Uvjerio sam se u dobrotu i velikodušnost tih ljudi. Svaki dan bi nam donosili ono malo što su imali jer su nas htjeli počastiti pa je svake večeri bilo pića, kolača, a posebno je lijepo vidjeti kako su svoje večernje sate provodili s nama u pjesmi i druženju. Etična banka, tj. njezini članovi predstavnici Goran i Kristijan su obilazili kuće, uvečer bi imali predavanja o obnovljivim izvorima energije te o novonastaloj Etičnoj banci i kako ona može pomoći ugroženima. Ljudi su vidjeli da smo tamo došli s poslanjem da pomognemo i da ih upoznamo. I priznajem, zaljubio sam se u njihov kraj. Priredili su nam i veliko iznenađenje zadnju večer - veliki lonac pun čevapa, pjevalo se i plesalo. Jedan mi je čovjek rekao da otkad ih je zadesila ova nesreća do našeg dolaska, nisu se niti jednom sastali i podružili, a kamoli zapjevali te da im je ovaj kamp vratio nadu u životu. Dakle, u svim pogledima sam nadogradio i obogatio sebe. Tih nekoliko dana živjelo se zajedništvo, skromnost, nesebičnost, rekao bih jednom riječju živo Evanđelje. Shvatio sam da je volontiranje zapravo naše poslanje. Volontirati treba svaki dan: na poslu, u obitelji, na ulici. Volontirati znači bezuvjetno se davati. Volontirati možemo i jednim osmjehom koji poklonimo potrebitima, riječima utjehe koja vraća nadu u život. Volontiranje je življenje Evanđelja, naša svrha, ako to istinu radimo iz ljubavi.

Mario, mogu li se studenti još uvijek prijaviti za kamp i što bi poručio onima koji se još uvijek 'nećkaju' bi li išli ili ne?

Preko udruge Ekosspiritus nažalost više ne jer smo na raspolaganje dobili tih pet predivnih dana. Ali se mogu prijaviti preko SKAC-a koji će sa svojim mladima boraviti u Gunji tri tjedna, od kojih je prvi već prošao. Mjesta još uvijek ima, pa zainteresirani sve informacije mogu potražiti na njihovoj mrežnoj stranici. Mogu samo posvjedočiti svojim primjerom. Meni je kamp u Gunji bio bolji nego ikakvo ljetovanje na moru. Bilo je to korisno iskorišteno vrijeme u kojem sam odmorio prvenstveno svoju dušu kroz susretljivost i pomaganje. Vrijeme u kojem sam osvježio svoje srce ljubavlju i skromnošću dragih ljudi s kojima sam radio i koji su nas primili. Definitivno bih se volio vratiti. Mislim da je to najbolja motivacija drugima. Svima preporučam da daruju svoje vrijeme tim ljudima. Sve što možete izgubiti su praznina srca, a dobiti sreću, radost i puninu Kristove ljubavi!

Autor: Martina Andrijević; Fotografija: privatni album

Objavljeno: 30. 07. 2014. u kategoriji Svjedočanstva