Izvanredna žena

Glavna junakinja filma je Temple Grandin (Claire Danes), autistična žena s izvanrednim sposobnostima. Film je baziran na istinitoj priči njenoga života u sredini u kojoj su smatrali da joj tamo nije mjesto. Unatoč borbama koje je proživljavala dok je drugima bila meta ismijavanja radi svoje "različitosti", njena priča ima snažnu poruku. Ne samo da se uspjela izboriti za poštovanje društva, već je, kao znanstvenica, revolucionizirala praksu za tretiranje životinja

"Umjetan" zagrljaj i toplina

Radnja se odvijala u Americi, u šezdesetim godinama. Još kao djevojčici diagnosticiran joj je visokofunkcionalni autizam, bolest koja je stvorila nerazumijevanja i predrasude okoline. Međutim, uz pravovremeno mentorstvo bližnjih, jedinstvenom maštom, snagom volje i tvrdoglave odlučnosti nadilazi svoje granice i ostvaruje snove. 

Ova ohrabrujuća priča počinje po ljeti kada Temple odlazi na ranč svoje tetke. Iako privikavanje na privremeni dom nije prošlo bez problema, svidjelo joj druženje sa životinjama koje su je uvijek fascinirale. Smatrala je da one "misle poput nje". Promatrajući ih, proučavala je njihovo ponašanje: što ih uznemiruje, a što smiruje. Tako se zainteresirala za stroj koji obuhvaća krave i smiruje ih. Jednog dana, tijekom napada panike, Temple i sama ulazi u uređaj i odmah se smiruje. Temple kao autistična osoba nije podnosila dodire, ali ovaj stroj je na neki način u njoj stvarao osjećaj "umjetnog" zagrljaja i topline. Majka (Julia Ormond) se vraća po nju "zgrožena" tom spoznajom, ali nakon razgovora s tetom koja je uvidjela dobrobit tog stroja, prihvaća ga. 

Doživljaj svijeta kroz slike i zvukove

Nakon ljeta, majka Temple vodi na fax što u njoj stvara veliku nervozu radi nepoznate sredine. Smješta je u njezinu sobu u domu u kojoj ima napad panike. Nakon što je majka zatvara u sobu da se smiri, prisjeća se događaja iz prošlosti. Ponovno proživljava trenutke spoznaje da s kćeri nešto nije u redu. Sa četiri godine Temple još ne govori, izbjegava osjećaje kao što su ljubav i ljudski kontakt.  Prisjeća se spoznaje njene bolesti i doktora  koji predlaže da se zatvori u bolnicu, te je optužuje da je ona kriva za njeno stanje. Naime, smatralo se da je autizam zapravo plod nedostatka majčine ljubavi u najmlađoj dobi djeteta i da joj nije bila dovoljno bliska. Sama odlučuje da će se više posvetiti Temple i njezinom razvoju kako bi se što bolje prilagodila svijetu. 

Traumatični počeci na faxu inspiriraju Temple da izradi umanjeni "stroj za grljenje" kako bi se mogla smiriti u svojim krizama. To izazove veliku raspravu u domu te je prisile da razgovora sa psiholozima. Oni su smatrali da je "hug machine" baziran na seksualnom zadovoljavanju i da mu nije mjesto u studentskoj sobi te joj ga oduzimaju. Temple, uz pomoć svoje tete, uvjerava ih kako to nije istina i da djeluje smirujuće na sve, predlažući da provede istraživanje kako bi im to dokazala. Napokon dobije svoju priliku, ali i novu cimericu s kojom se jako poveže. Naime, nova cimerica je slijepa pa sve životne situacije doživljava kroz zvukove, što se nekako zanimljivo uklapa u njen doživljaj kroz slike.

Od "odbačene" do uspješne znanstvenice

Nakon toga, Temple se prisjeća početaka srednje škole iz koje su je skoro izbacili jer je, braneći se od zadirkivanja, ozlijedila jednog dječaka. Majka je uspijela dobiti još jednu šansu kako bi joj se pružila prilika da se što bolje uklopi. Tamo je upoznala učitelja dr. Carlocka, koji ju je potaknuo da se okuša u znanosti i da ne odustane do kraja. Predlaže joj da se upiše negdje gdje će moći proučavati životinje koje toliko voli ili psihologiju kako bi što bolje shvaćala svoju okolinu.

Na fakultetu, prilikom posjeta jedne farme goveda, Temple se izbezumi na ponašanje radnika prema tim životinjama što izazove podsmjehe od svih prisutnih. Ona se odluči boriti za njih i proučavati njihovo ponašanje u stadu. Prilikom toga nailazi na mnoge prepreke, ali ne odustaje od ovog projekta. Dobije i "zeleno svjetlo" da joj to bude tema diplomskog rada. Njen rad urodi takvim plodovima da počinje pisati članke za specijalizirane časopise. Farmeri prepoznaju njen trud i dobije šansu da svoja istraživanja prenese u djela kako bi se izradio novi sustav za što humanije privođenje goveda do klaonice. 

Film završava konferencijom o autizmu na koju Temple ide zajedno s majkom. Ponukana krivim shvaćanjem ljudi, odlučuje reći svoje mišljenje. Publiku upoznaje da je potpora koju je ona imala od majke jako bitna. Govori im kako da svladaju poteškoće i kako je potrebno dijete samo dobro usmjeriti. Na taj način svjedoči im svoj životni put koji nije bio posut ružama, ali uspjela je završiti školu i fakultet. Sudionici su toliko fasciniran njenim riječima da joj izravno postavljaju pitanja.

Uzbudljive situacije i inteligentni humor

U filmu se prati njeno turbulentno odrastanje, razvoj tijekom školskih godina, sve do početka njezine karijere. Većina priča u kojima autizam ima glavnu riječ su, u suštini, drame. Za Temple Grandin se to ne može u potpunosti reći jer uspjeva "začiniti" film uzbudljivim situacijama i inteligentnim humorom. Želja je bila ljude upoznati s autizmom i prikazati kakve izvanredne sposobnosti ti ljudi mogu imati. Htjelo se prikazati njenu percepciju vanjskog svijeta kroz niz ˝brzih slika˝ koje ona pamti i pohranjuje u glavi. 

Biografski film Temple Grandin snimljen je 2010. godine, a bio je nominiran za 15 nagrada Emmy, od kojih je dobio 5, između ostalih nagradu u kategoriji izvanrednog dostignuća za televizijski film i najbolju glumicu u drami.

Temple Grandin je američka doktorica znanosti iz grane stočarstva i profesor na sveučilištu Colorado State. Autorica je mnogih članaka i savjetnica u stočarskoj industriji za ponašanje životinja. Grandin je vođa pokreta za dobrobit životinja i prava autističnih osoba. Izumiteljica je tzv. stroja za grljenje (squeeze machine), dizajniranom da smiruje hipersenzibilne osobe.

Pojavila se u mnogim medijskim emisijama u Americi i pisala je za razne popularne časopise. O njoj je snimljen dokumentarni film "The Woman Who Thinks Like a Cow" (2006.), a gostovala je u još nekim dokumentarcima. Časopis Time ju je proglasio jednom od 100 najutjecajnijih osoba na svijetu 2010. godine.

Grandin na temelju osobnog iskustva zagovara ranu intervenciju kod autistične djece. Ističe kako je podrška jako bitna kako bi se moglo usmjeriti fiksacije djeteta s autizmom u produktivnom smjeru. Opisala je svoju hipersenzibilnost na buku i ostale senzorne podražaje. Ukazala je da prvenstveno razmišlja vizualno i da su riječi njezin drugi jezik.